MINIMALNO S MAKSIMALNIM REZULTATIMA

MINIMALNO S MAKSIMALNIM REZULTATIMA

Ono što promatrača trenutačno ostavlja bez daha jest savršena linijska i prostorna čistoća te jednostavnost kompozicija interijera i volumena kuća, pregledan i uravnotežen tlocrt u tlocrtu kod intervencija u stanovima, ali i očigledno ustrajavanje na Loosovoj tradiciji tzv. slobodnog tlocrta (Raumplana) zagrebačke moderne međuratne arhitekture i njezinih visokih dometa u uređenju stanova i interijera prema sustavu cjelovita (Gesamtkunstwerk) angažmana arhitekata

Listajući katalog izložbe arhitektonskoga dvojca Tomislava Ćurkovića (1961) i Zorana Zidarića (1962), od 1992. s vlastitim projektnim uredom u Zagrebu, javila mi se misao kako su pomalo čudne te situacije u našoj sredini u kojima prepoznajemo gotovo sve reproducirane interijere i obiteljske kuće kao vrsna djela suvremenih arhitektonskih zahvata, ali u medijima ih ne možemo baš dovoljno često vidjeti, dok smo sustavno vizualno bombardirani nekim lošijim i dizajnerski pretencioznijim ostvarenjima nekih razvikanih kolega, očito uspješnijih na polju self-promotiona i self-marketinga. Ovaj nagrađivani dvojac stoji, primjerice, iza uređenja kafića u pasažu nebodera na Jelačić-placu (1994), Restorana Faust Vrančić i Taxi-bara (1996) te Buy-bay shopa (1997) u Zračnoj luci Pleso, poslovnice Croatia Airlinesa (1997), cvjećarnice Ciklama u Jurišićevoj (1998), lanca trgovina Vindije (2002) u prepoznatljivoj crveno-zelenoj komplementarnosti boja, te fancy interijera restorana Mano u Medvedgradskoj ulici u Zagrebu (2003). Ono što promatrača trenutačno ostavlja bez daha jest savršena linijska i prostorna čistoća te jednostavnost svih njihovih kompozicija interijera i volumena kuća, pregledan i uravnotežen tlocrt u tlocrtu kod intervencija u stanovima, ali i očigledno ustrajavanje na Loosovoj tradiciji tzv. slobodnog tlocrta (Raumplana) zagrebačke moderne međuratne arhitekture i njezinih visokih dometa u uređenju stanova i interijera prema sustavu cjelovita (Gesamtkunstwerk) angažmana arhitekata. Autor izložbe i sjajnih kritičkih tekstova u katalogu, Toni Bešlić — inače član naprasno raspuštena slavnog uredništva »ČIP-a« 2000, koje je utemeljilo nezaboravnu tzv. Komisiju za prelijepo — ističe kako trenutak pojave Dva arhitekta na hrvatskoj arhitektonskoj sceni početkom devedesetih godina prošloga stoljeća označava situaciju u kojoj »investitori i naručitelji projekata traže jeftine optičke izazove nakrcane emocionaliziranom naracijom i vizualne poruke dodvorljive neškolovanu oku«, što će reći, trenutak kasne, retardirane i izvitoperene postmoderne, često u kič-inačicama pretjeranih i nelogično suprotstavljenih oblika. Minimalne intervencije u zadanu prostoru uz »majstorsko ekvilibriranje između autorske kreacije te interesa i mogućnosti investitora« (Krešo Galović), obilježit će svaku arhitektonsku zadaću 2A. Pri uređenju interijera dućana sportskom opremom 1994. u Zagrebu naši su mladi arhitekti ustrajući na autorskoj koncepciji sami podmirili razliku u cijeni koju naručitelj nije bio u cijelosti spreman platiti, što ih je očito samo dodatno motiviralo za nove projekte, a ne obeshrabrilo. Bešlić pojašnjava kako je mijena stoljeća donijela postupnu konsolidaciju društva i tržišta te pojavu ambicioznijih investitora, što je otvorilo veće mogućnosti za sadržajnije projektiranje i opremanje prostora: »Pokazuje to i istraživački zanos Ćurkovićevih i Zidarićevih projekata punih verbalne fleksibilnosti i konceptualne odlučnosti. Svaki se projekt kada to dopuštaju prilike obogaćuje estetskom i tehničkom inovacijom. U vremenu kada glavno pitanje glasi što je novo, a ne što je dobro, njihova se tehnološko-estetska koncepcija ne iscrpljuje aplikativnim digresijama, nego kritički slijedi opća zbivanja u graditeljstvu i arhitekturi.« Na galeriji dućana u Martićevoj ulici u Zagrebu postavljaju staklenu ogradu kao vjerojatno prvu izvedbu toga tipa u Zagrebu. Kafić Bonus prvi je interijer u gradu s trakastim utorima za rasvjetu u spuštenome stropu, a kafić u zagrebačkoj zračnoj luci prvi dobiva lebdeći furnirani lim. Njihov ured u petnaestak godina postaje jednom od najproduktivnijih i najcjenjenijih hrvatskih arhitektonskih radionica.

Iako se svi slažemo (Bešlić, Galović et moi) da je arhitektura ovoga tandema visoki primjer dobro primijenjene estetike novoga minimalizma (ili nove jednostavnosti), gdje traženje formalnih i tehničkih inovacija ima ishodište upravo u sklonosti novog minimalizma novom materijalu i tehnologijama, još bih jednom podcrtala Galovićevo zapažanje iz 2004. da dvojac »reminiscira vrijednosti kulture stanovanja zlatnog doba zagrebačke moderne kao univerzalnoga standarda u kombinaciji s visokotehnološkim dostignućima«, ali i signalizira arhitekturu tzv. eklektičkog modernizma. Fasadna opeka neujednačena kolorita obiteljske kuće na Perjavici u Zagrebu (2001) podsjećanje je na Planićeve kuće, dok je njezin vanjski volumen — jednako kao i volumen obiteljske kuće na Pantovčaku (2001) — po inzistiranju na plasticitetu volumena i ploha zrela arhitektonska posveta Le Corbusierovim obiteljskim kućama iz dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća po francuskoj provinciji.

Možda je jedna od najsuptilnijih konstanti u uređenju interijera stanova i obiteljskih kuća 2A uporaba drvenih oplata, ploha, omotača i letvica; plemenito drvo različitih nijansi unosi u prostore dimenziju topline i intimnosti koja je u današnjem dizajnu interijera gotovo programatski izgnana iz prostora (iako se nazire tendencija vraćanja drva!), pa stanovi i kuće nekih arhitekata više podsjećaju na forenzične laboratorije i dvorane za patologiju nego prostore intimna okupljanja i odmora. Bit ću vrlo radikalna u jednoj tezi, ali čini mi se da ljudi koji žive u interijeru stvorenu od sirova neobrađena betona, visokopolirana kroma, hladnih nijansi mramora i stakla, sa savršenim dizajnerskim kuhinjama u hladnim tonalitetima sive boje ne mogu dugo ostati u tom prostoru sretni! Ćurković i Zidarić u interijerima i na fasadama obilato se koriste mozaikom, ciglom i kamenom, našim prirodno usađenim materijalom u vizualni kôd i tisućljetnu tradiciju građenja, pa čak i u sveopćem trendu retroestetike u pokućstvu biraju modele i nijanse tkanine i drva koji će u određenu prostoru okupljati ljude i buditi u njima želju da sjednu za neki stol ili na savršen šiki-miki naslonjač. Sve to događa se bez prevelike retorike oblika, uvijek s težnjom za dojmom perspektivno uvećana prostora ili, kako napominje Toni Bešlić, »preferirajući mediteransku plastičnost i voluminoznu ekspresiju«. Osjećaj za dobru mjeru u dizajnu, s prikriveno radikalnim ili inovativnim rješenjima koja na prvi pogled investitor možda uopće ne percipira i ne prepoznaje kao takva, odlika je majstorstva arhitekata, čiji je rad uvijek podređen balansiranju »između želja i mogućnosti« — kako u naslovu predgovora kaže Bešlić — ali na najbolji mogući način. Iz njihovih se projekata ne može zaključiti da je arhitektonski dvojac kreativno zakinut, ugušen, da njihov talent pati i da je stavljen na čekanje radi nedovoljno senzibiliziranih naručitelja i investitora. Očito su došla nova optimistična vremena, što optimalno prezentiraju sjajno uređeni interijeri stanova u središtu Zagreba, nastali u posljednje tri godine, gdje prema sustavu kutije u kutiji nastaju nove prostorne, plastičke i svjetlosne vrijednosti interijera.

Iva Körbler