Limenke

Događaji, atmosfera i međuljudski odnosi u slavnom Leksikografskom zavodu uopće ne izgledaju kao boja njezine fasade — ružičasto. Ljudski je smog učinio svoje, suptilno izmiješao paletu i uzoritoj Krležinoj citadeli štrcnuo preveliku količinu sipina crnila. Tijelo zgrade figura je njezina unutarnjega duha, ružičasto je koaguliralo u sivo, a Leks je postao metafora zlostavljanja i straha. Knjiški rečeno, primjer suvremene hrvatske kulturne i znanstvene antiutopije. Orwell vulgaris 2007. I Zamjatin bi likovao nad friškom građom. Majakovski bi se ponovno ubio. Dabogda ti dijete radilo u Leksu! — postala je strašna hrvatska kletva, što u šali, što u slutnji gorkoj... Pa neka onda bude jasno: mi smo protiv leksikončića, a za Hrvatsku književnu enciklopediju tiskanu na devetki i u dva sveska, jer to zaslužuje projekt koji konačno na jednom mjestu sustavno i istraživački prikuplja i stručno fundira povijest hrvatske pisane riječi. Uostalom, zar je LZMK kuća koja tiska leksikončiće, konzervirano iverje i istriške iz prethodnih izdanja?! Kuća zgnječenih limenki koja pabirči i sisa vlastiti poplavjeli palac?! Nitko trezven i (h)ladan takvo što ne bi smio ni pomisliti, a kamoli tvrditi. Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja još je jednom ispunio svoju povijesnu zadaću — nije riješio, shvatio, niti dogovorio ništa. Nekada su sindikati uspješno prodavali krumpir i smrznute piceke… bili su barem dobro organizirana veletržnica. Vilim Ribić tek je preplašeni činovnik. Buuu!

***Granice su moga kvarta i granice moga svijeta. Iako Folnegovićevo naselje nije baš moj kvart — Borovje se sa sjeverne strane naslanja na Folku — nerijetko zaglavim u njemu (kupujem, šetam, plaćam zakasninu u knjižnici...). Govoreći o nogometu i odbijancu našeg cardiffskog nastupa (Vlatko Marković, skromni stalni predsjednik HNS-a: pripreme i prezentacija bile su senzacionalne i fenomenalne), velika je sličnost između zagrebačke Folke i hrvatskog folka. Eto, Folka je najzelenija i pejzažno najljepša četvrt u glavnome gradu, s prekrasnim sunčanim jutrima, s mnoštvom malih livada između zgrada na kojima se, u prisnoj, gotovo seoskoj atmosferi, suši intimno rublje obližnjih stanara, s drvećem listopadskim i zimzelenim, grmovima s crvenim i žutim cvjetovima, mnoštvom mačaka i pasa, šarenih ptica, i pokojom vjevericom na putu (ako ste dovoljno brzi da je vidite), sve to na desetak minuta tramvajem do Jelačić-placa... Hrvatska u malom, kako bi se reklo, što se ljepote njezine flore i faune tiče. No, Folka je, poput naše građevinsko-sportske infrastrukture (soc-arhitektura, zastarjelost objekata, prilazne ceste, smještajni kapaciteti...) možda i na posljednjem mjestu u Zagrebu. Većina stambenoga prostora otpada na limenke, s kojih godinama otpada žbuka od duboke vlage, ruinirane, bijedne zgradice iz pedesetih ili šezdesetih godina prošlog stoljeća (nije ni važno otkad) koje izgledaju kao smrvljene lego-kockice. Mali, skučeni prostori za život prevelikog broja ljudi, zoran primjer brze i nekvalitetne gradnje za siromašni radni narod (Folka, od eng. folk, narod). Folka, dakle, kao i Hrvatska, ima jedinstvenu pejzažnu ljepotu, ali nema moderne građevinske infrastrukture, ima šarm i privlačnost u koju bi trebalo uložiti mnogo novaca da bi život u njoj bio ljepši, normalniji, zdravom-duhu-u-zdravom-tijelu primjereniji. Skrpane su limenke poput naših sportskih objekata, gradi se i obnavlja premalo, a i kad se ulaže, ulaže se pogrešno... Maksimir, doduše, možda i nije limenka, ali ovako polovično ostakljen i nedovršen, osim što je uništio izvornu i povijesnu arhitekturu, postao je komadić razbijena zrcala. U kojem se jedino mogu oglédati čimpanze iz obližnjeg ZOO-a, a i one su, onako blentave i pametne, prije nekoliko godina dobile novu nastambu. UEFA je ispravno procijenila hrvatsku nogometnu zbilju i njezine razvojne mogućnosti — dok ne sredite Folku, nećete dobiti ni organizaciju europskoga prvenstva. Sve to, dakako, nema nikakve veze sa stvarnim interesom europske politike koja djeluje i preko europske nogometne unije, pa pod krinkom ulagačko-sportskog kapitalizma sprema i pokojega kapitalističkog predatora za mnogoljudni istok Europe i njegovo potencijalno jako tržište. Hrvatska je mala, ulagati zato valja u velike da bi se mnogo zaradilo.

Nema klinca na Folki koji ne zna tko je Andrej Ševčenko i u kojem to ukrajinskom klubu igra Darijo Srna.

Ivica Matičević