Krv nije voda

Krv nije voda

U najboljem smislu Slokarov je trombon doista igračka od dječje nevinosti, a pokretljivost u svim položajima lako i točno pogađa sadržaj do najsitnije pojedinosti

Iako se već dugo traže na putu negdje zagubljene, a nekad svjetski prepoznatljive harmonije, barem prema gostujućim solistima, Zagrebački solisti iz programa u program bilježe vrijedne umjetničke dosege. Često i u neobičnim kombinacijama za kakva nesvagdašnjeg instrumentalnog soliranja, njihovi redoviti nastupi u dvorani HGZ–a i dalje privlače pozornost vjerne publike, a djela u rasponu od baroka do glazbe 20. i 21. stoljeća, u stilski zanimljivu kontrapunktu nerijetko i u istoj večeri rišu platno privlačno žestokih komornih boja.

I možda baš poput i na svjetlu i u mraku plamteće odjevne linije ženskoga četverca sastava, iznad čijega se stendalovskoga crvenila u krvi koja nije voda kupalo i zajedničko muziciranje trombonista, Branimira oca te kćeri mu Zore Slokar za rogom (11. travnja). Sjajni su jednostavno bili u lakoći prizivanja emisije tona na svojim i ne tipično koncertantnim glazbalima, uz koje će i Šveđanin Larsson u društvu s Francuzom Paulom Dukasom i talijaniziranim Čehom njemačke tradicije Rosettijem, priljubiti pjevnost jednostavne elegičnosti s elementima zahtjevne, gotovo paganinijevski virtuozne tehničke okretnosti i punktirano–sinkopirane promjenljivosti metra i ritma. A samo se tako za limenjakom i nezgrapne veličine s povlačkom što u žustrim potezima prema gore i prema dolje proizvodi odzvon zvonke čistoće ponašaju majstori zanata od umjetnosti, u čijemu kolu po svim poznatim Zemljinim meridijanima već dugi niz godina uspješno pleše i rođeni Slovenac sa švicarskom putovnicom i nezanemarivim tragom u suvremenoj hrvatskoj glazbenoj reprodukciji. U najboljem smislu Slokarov je trombon doista igračka od dječje nevinosti, a pokretljivost u svim položajima lako i točno pogađa sadržaj najsitnije pojedinosti. I zato je i moguće na jednome mjestu, u obliku očekivana trostavačja s mješavinom neoklasičnih i neobarokno/neoromantičnih sastavnica, istodobno biti i glasnogovornik efekta i paradne dopadljivosti finala Larssonova Concertina, ali i one fine odnjegovanosti duha i duga daha i legata u intonaciji lirske, bahovsko–albinonijevske epizode za molski pjev središnje arije. Muziciranje Branimira Slokara sjedinilo je tako i trodijelni skercozni pokret i odmorište široke melodije, a sve u prizivu ozbiljnosti besprijekorne škole najviših ocjena. Lijepo je i ganutljivo stoga bilo osjetiti iste tragove krvi koja nije voda i u nastupu Zore Slokar za Dukasovu Villanelle, u čijemu se toplu sviranju prepoznaje i zvukopis hrvatskoga internacionalca, čuvenoga kornista Radovana Vlatkovića, kod kojega će u sklopu salzburškoga naukovanja mlada umjetnica uskoro i magistrirati. Ruku pod ruku, ton uz ton, Branimir i Zora Slokar na kraju su gostovanja u ciklusu Zagrebačkih solista izveli i Rosettijev Koncert kao dopadljiv primjerak galantne epohe s naznakama nadolazeće klasike. Iako gudačka podloga u uvodnome allegru i nije uvijek bila poticajno izbrušena i briozna, a i viši su, blago prepuhujući registri u rogu mjestimično narušavali sklad inače bogato razvedene kadence, zajednički nastup oca i kćeri Slokar posebno je nadahnuto vodio liniju središnje romance s molskom sjenom kakve marcia funebre, da bi u završnome rondu, s praskom pokreta, glazba od klasično uređena stana propupala mirisnim ukrasima precizne artikulacije i dojmljivo usuglašena sudružništva.

A to sudružništvo kao pravilo što ne podnosi sumnju i prigovor nije čini se jača strana Filharmonijskoga orkestra BBC–a iz Manchestera (Lisinski subotom, iznimno u utorak, 17. travnja). Uvijek skloni pojačanim emocijama kada stojimo pred zvučnim imenima iz bijeloga svijeta, i ovaj smo put u stavu mirno dočekali sada glazbenike s Otoka, da bi gotovo sa zapovjednim respektom i sa svjesno njegovanim nedostatkom kriterija, dugo i predugo povlađivali izvedbama Beethovenove 8. simfonije u F–duru te Lisztove Simfonije o Faustu. Jer, usprkos živopisno teatralnoj gesti šefa dirigenta Gianandree Nosede što se nekontrolirano troši, u mastodontu od listovskoga cereka nečiste sile na geteovski obrazac u tri karakterne studije nije sve uvijek bilo besprijekorno, a posebno tonski profilirano kako to već pretpostavlja svaka ozbiljno uređena orkestralna kuća. Poput začudno vaklasta istupa solističkih linija za Beethovenov trio iz menuetta, i Margaretina prozračno komorna instrumentacija za Lisztovu Gretchen bolno je patila pod intonativno ponovno neobično nepreciznim (ne)pjevom violine koncertnoga majstora, a elementarnom neusklađenošću i međuodnosi izdvojene flaute, oboe i harfe ni sami nisu znali kako i kojim znakom do svijetle strane Mjeseca. A da i Englezi prodaju rog za svijeću i čisto se i kornistički glasno čulo već u Faustovoj slici s početka Lisztove dramatske apokaliptike, kojoj će tek u mefistovskoj sublimaciji barem dvojnoga pakta, a na način izvorna (nevokalnoga) oblika partiture iz 1854, Filharmonijski orkestar BBC–a pridodati i štih tonski raskošna oblaka.

Mnogo lošije ipak je prošao Beethoven, u čijoj je Osmoj s odmakom od pečata sudbine Milanez Noseda pronašao elemente i nezgrapna strojeva koraka s odrješito teškim tonom bez sjaja i klasične preglednosti. U stopu ga slijedio i orkestar nejasnih pogleda na posljednji Beethovenov osmijeh kako je majstorov opus 93 slikovito doživio Čajkovski, a u čijemu (i plesnome) predahu pred nadolazeću revoluciju Devete gosti iz Velike Britanije nisu prepoznali velik iskorak, reći će bonski prkosnik, »moje malene« simfonije.

Odgovor na reagiranje Marija Penzara

Ah, da, kad smo već kod Lisinski subotom – čak dva (!) mjeseca po objavi, na moju je kolumnu Violine protiv violine u stilu razvodnjene slabokrvnosti reagirao orguljaš Mario Penzar, pozivajući se na »niz netočnih tvrdnji« vezanih uz njegovo ime, a zabilježenih u spomenutome tekstu. Dobro, budući da se nešto što nije počelo ne može ni nazivati polemikom, samo se pitam: kako je moguće da netko (a taj si netko kraljevski tepa: Mi, Mario Penzar!) s titulom »kućnoga orguljaša« Dvorane nije autorski i koncepcijski priređivač, napisah već podciklusa Lisinski subotom, a glede spornoga predmeta označenoga i po kritici i po publici slavno promašenim gostovanjem dua La Oropendola!? Što onda radi kućni orguljaš? Ako me sjećanje ne vara, po inauguraciji nove, honorarne (novčano vjerojatno isplative) funkcije, u službenom je biltenu Dvorane otprilike pisalo: kućni orguljaš brine o nastavku obnove Walckerova instrumenta te na istome osigurava koncerte u sklopu ciklusa Lisinski subotom. Ako tomu nije tako – zaključujem: nastup španjolskoga dua s neplaniranim i programski nelogičnim »padanjem s Marsa« hrvatskoga dua Penzar/Mašić u praizvedbu Knešaurekove skladbe izravno je, dakle, priredila producentska ekipa Dvorane Lisinski. E, tu tek, vrlo poštovani maestro Penzar, ulazimo u sukob interesa s klanovskim mirisom o kojemu vi, naravno, ništa ne znate. Zašto se ipak u njemu prepoznajete i zašto u mojemu tekstu vidite nešto što uz vaše ime ni jednim slovom nije zapisano – drugo je pitanje! Pitanje što se zapitkuje: kako se zove ono što je od istine toliko suprotno da suprotnije ne može biti?!