KNJIGA I SLIKA

Jednom sam na splitskom Voćnom trgu imao zanimljiv doživljaj. Ondje se nalazi knjižara, i ja sam ušao da malo prolistam nove naslove. Bilo je jutro, pa se kroz izlog lijepo vidio trg, prolaznici i komadić mora. Razgledajući knjige, povremeno sam pogledavao kroz staklo na trg, i tako odjednom postao svjestan da i ondje zapravo gledam knjige. Jer, pred knjižarom se nalazi kip Marka Marulića, a on pred sobom drži knjigu. Iza spomenika vidio se otvoren prozor nečijega stana, gdje je na zidu visio goblen sa znamenitom Čitačicom koju poznajemo u različitim varijantama. Učinilo mi se da knjiga na slici i knjiga na kipu nipošto ne znače isto. Zato sam stao o tome mozgati, a knjigu u ruci posve sam zaboravio.

Prvo što sam morao zaključiti bilo je da na slici i na kipu postoji razlika u odnosu između čovjeka i knjige. Za Marulića možemo pretpostaviti da je autor one knjige koju drži u ruci, jer on, u času kad ga je kipar zaustavio u bronci, još u tu knjigu nešto zapisuje. Ona čitačica, naprotiv, nije ništa drugo nego samo čitačica, dakle recipijent, osoba kakvih ima mnogo u životu svake knjige.

Ali, bilo je tu još nečega: logičnim mi se činilo što Marulić stoji na trgu dok ona Čitačica visi u sobi. Jer, na Meštrovićevu kipu knjiga i jest prikazana u svojoj javnoj, društvenoj funkciji, s obzirom na ono po čemu je važna ljudima koji prolaze trgom. Možemo, dapače, pretpostaviti kako se hoće da vjerujemo da Marulić još piše svoju knjigu, i to na javnome mjestu. Na slici, nasuprot tome, prikazana je čitateljica u nekom svom privatnom prostoru, gdje sjedi sama i uživa u lektiri. Prikazana je, dakle, i privatna funkcija knjige, njezin odnos prema pojedincu, ono što knjiga obavlja u životu toga pojedinca, a ne u životu zajednice kao u Marulićevu slučaju.

Ta mi se razlika — dok sam stajao kraj izloga — učinila silno važnom. I, odmah sam znao da ona ne potječe odatle što je u jednom slučaju riječ o kipu, a u drugom slučaju o slici. Bila je tu riječ o dvjema epohama, o dvama povijesnim položajima knjige. U tom smislu nije slučajno što je Marulić prikazan u odjeći iz šesnaestoga stoljeća, a čitačica u odjeći iz devetnaestoga.

Jer, u Marulićevo doba, i uopće u starijim razdobljima, knjiga je imala gotovo isključivo javnu funkciju, pa je i svaki čin pisanja i čitanja bio društveno uvjetovan i podrazumijevao dalekosežno značenje, i to zato što je i knjiga i pismenih ljudi bilo malo. Zbog toga se u tim vremenima knjiga pojavljuje u likovnoj umjetnosti isključivo u toj svojoj javnoj funkciji: kad je prikažu na platnu, ona je ili Biblija, ili kakva proročka knjiga, ili povijesno djelo, a nikada nije nešto što bi se ticalo pojedinca i služilo isključivo njegovoj zabavi.

To posljednje počet će se događati poslije, kad knjige postanu češće, kad se prošire, i kad i pismenih ljudi bude više. Tada će knjiga zauzeti neko mjesto i u čovjekovu privatnom životu, pa će se to i u slikarstvu prikazati: vidjet ćemo interijere u kojima postoje police s knjigama, vidjet ćemo žene kako čitaju, vidjet ćemo salonsku situaciju u kojoj se naglas deklamira poezija. Knjiga će pomalo gubiti onu svoju javnu, simboličnu funkciju, i nju će sačuvati još samo na kipovima koji su portreti velikih ljudi namijenjeni otvorenom prostoru, poput onoga Marulića: ondje je knjiga još i javna i simbolična.

Ukratko, likovna umjetnost svagda je bila kadra dobro dijagnosticirati kakav je položaj knjige u društvu, pa taj položaj i prikazati. Ali, isto vrijedi i ako se stvar pogleda sa suprotne strane, iz perspektive književnosti. I ona je, naime, kadra razumjeti položaj likovne umjetnosti, pa o tome položaju progovoriti. I, ona tvrdi da je slika — kao i knjiga — najprije bila nešto javno, a onda je postala nešto privatno, ili barem individualno.

Zanimljivo je, recimo, da se u starijim stoljećima život likovnih umjetnika nikako ne uzima za temu, dok se u beletrističkim djelima vrlo rijetko opisuju slike i kipovi. A i kad se to čini, uvijek je riječ o nečemu javnom: recimo, u Gundulićevu Osmanu naširoko se opisuje jedan goblen, ali ta je slika važna zbog svoje teme (bitka) i zbog mjesta na kojem je izložena (kraljevski dvor), a ne zbog svojih likovnih kvaliteta. Te kvalitete postaju presudne istom nakon romantizma, kad umjetnost stekne osobit društveni status, pa tada slikari i kipari postaju omiljena tema književnih djela (Filip Latinovicz ima u tom pogledu niz rođaka), a sami se likovni umjetnici nerijetko bave i literaturom, kao što se bavio i Ivan Meštrović, koji je načinio toga Marulića na splitskom Voćnom trgu.

Književnost je, dakle, dijagnosticirala položaj likovne umjetnosti, kao što je likovna umjetnost dijagnosticirala položaj književnosti. A po tome se jasno vidi da njihov međusobni odnos nije nikad ovisio o njima samima, nego o nečemu što ih daleko nadilazi. Koliko će se, dakle, knjige prikazivati na slikama i kipovima, i koliko će se slike i kipovi prikazivati u književnosti, određuje prije svega društvena situacija, koja uvjetuje i književnost i slikarstvo.

Kad sam to zaključio, upitao sam se ponovno o čemu svjedoče kip i slika što ih upravo promatram, naime Marulićev spomenik i ona Čitačica. Kakva je društvena situacija što je ta dva djela svojim odnosom simboliziraju? Što je knjiga slici, što je slika knjizi? I, tada mi je palo na um kako je sasvim lako moguće da u onom stanu u kojem visi ona Čitačica nema ni jedne jedine knjige, a da na ovom trgu gdje stoji kip većina prolaznika nema pojma tko je Marko Marulić. Tako me prošla volja da filozofiram dalje.