Između čovjeka i zvijeri

Između čovjeka i zvijeri

Giorgio Agamben, Homo sacer, prev. Mario Kopić, Multimedijalni institut / Arkzin, Zagreb, 2006.

U protekle dvije i pol tisuće godina politička filozofija riječ život uzimala je manje-više kao samorazumljivu sintagmu. Aristotelovo određenje političkoga života kao smislena bivanja u zajednici tek je u novije vrijeme dobilo nove konotacije, koje se drastično razlikuju od onoga što nam je u nasljeđe ostavila antička filozofija politike. Riječ je prije svega o epistemološkom, ali i ontološkom rezu: pojmovi zajednice, države i nacije postaju problematični, odnosno problematičnim postaje bivanje unutar jednog specifičnog oblika življenja kao društvenoga djelovanja. Knjiga Homo sacer, s podnaslovom Suverena moć i goli život, koja se napokon pojavljuje u hrvatskom prijevodu, u tom je pogledu iznimno važan prilog promišljanju i uspostavljanju posve nove koncepcije života. Kao što ističe autor u prvim recima knjige, stari su Grci — za razliku od nas — poznavali dva termina za riječ život: zoe kao zajedničku činjenicu života svih bića te bios kao način življenja svojstven nekom pojedincu ili skupini. Puki prirodni život, vegetiranje kao životna prisutnost bića na taj je način strogo odvojen od života u zajednici kao najvrednijeg oblika života i jedinoga dostojna življenja. Sudjelovanje u javnoj sferi tako je suprotstavljeno reproduktivnom življenju, životarenju isključenu iz polisa. Homo sacer stoga je biopolitička studija o učincima transformacije pojma života i konstruiranju posve nove paradigme socijalne dinamike, pri čemu je njezina vrijednost upravo u radikalnosti teza koje nam autor podastire.

Agamben knjigu dijeli na tri poglavlja, u kojima postavlja temelje biopolitičke studije o logici suverenosti i politici svetosti, o početku i kraju moderne te o golom životu kao posljednjem nedjeljivom ostatku političke filozofije. Ključni događaj moderne za njega je ulazak zoe (pukoga života) u sferu polisa, prijelaz iz teritorijalne države u državu stanovništva, biopolitičkog nadzora. Radikalno transformirajući političko-filozofske kategorije, on pravno-institucionalnom suprotstavlja biopolitički oblik moći, model gologa života koji preuzima iz prastaroga pojma homo sacer, koji u rimskom pravu označava čovjeka koji se ne smije ubiti, ali se može žrtvovati. Moderna se demokracija prema tome temelji na činjenici da čovjek više nije objekt, nego subjekt političke moći, a tijelo kao njegov živi reprezentant postaje temeljem svekolika društvenog odnošenja, čime se Agamben iskazuje kao mnogo radikalniji kritičar i od sama Foucaulta, smatrajući da nastanak te opreke (a u skladu s tim i same biopolitike) treba tražiti već u antici, a ne u kasnom novom vijeku, odnosno razdoblju moderne. Izvanredno stanje kao politička sudbina utoliko čini zonu nerazlučivosti između zakona i života, što Agambenu pomaže da uspostavi epistemološku i supstancijalnu vezu između gologa života i političkog nasilja i ujedno omogući prijelaz na drugu razinu, o kojoj je riječ u idućem poglavlju, a to je upravo eponimni homo sacer. Ta svetost i prokletost u isti mah temeljna je odlika bivanja u današnjoj političkoj zajednici te, kao što je već rečeno na početku teksta, radikalizira sve postojeće biopolitičke teze. Sam termin potječe iz arhaičnoga rimskog prava i time već u toj ranoj fazi europske civilizacije smješta pojmove života, zakona, suverenosti i smrti u biopolitički kontekst. Svetost kako je razumije Agamben nema mnogo veze s teološkim shvaćanjem svetosti: ona ponajprije označava formu uključenja gologa života u političko-pravni poredak, ulaska u zamršenu mrežu odnosa na temelju kojih se rađa suvremena biopolitika.

Smještanje svetosti u prostor između čovjeka i zvijeri označava civilizacijsku razliku između prirode i kulture, čime se dolazi do provokativne teze kako je samo goli život autentično politički, teze koja već u zamecima postoji u različitih autora, ali je Agamben postavlja kao osnovu (na)vlastitog promišljanja političke zajednice. Stoga ne čudi i sljedeći korak koji on poduzima, a koji je pripremljen već spomenutim tezama i argumentima: to je shvaćanje logora kao temelja biopolitičke paradigme moderne. Biopolitika je tradicionalno definirana kao uključenost prirodnoga života čovjeka u mehanizme i kalkulacije moći, a Agambenovo proširivanje te definicije tiče se teorijske refleksije o cjelokupnosti civilizacijskih procesa kao onih imanentno određenih biopolitikom koja se ne rađa tek s razdobljem moderne, nego tada dolazi do krajnje faze, do gologa života kao novoga političkog subjekta. Sumirajući Agambenovu studiju (zamišljenu kao prvi dio tetralogije i stoga početnu knjigu pozamašnoga projekta) lako je zapaziti da se autorova argumentacija uglavnom oslanja na tri snažne filozofijsko-političke teze: prvo, izvorni politički odnos počiva na isključenju, drugo, suverena moć proizvodi goli život kao politički element, treće, logor postaje ključnim mjestom za razumijevanje društveno-političke situacije jer znači biopolitičku paradigmu današnjega Zapada. Agambenovo istraživanje pojma gologa života dovodi ga do samih granica ontologije, odnosno života kao bića naprosto, pukoga bivanja najpreciznije formulirana u pojmu muslimana kao praga indiferencije između života i smrti, bića smještena u logor kao proizvod raspada moderne države-nacije. Posvemašnji nestanak antičke distinkcije između privatnog i javnog čovjeka u današnjem dobu rezultiralo je i nestankom razlikovanja između našega biološkog i političkog života. U tom smislu knjiga donosi jasnu, iako na mnogo mjesta i odveć radikalnu analizu nestanka političkoga kao smislenoga života i odnošenja u zajednici, nudeći nihilističku sliku suvremenoga svijeta lišenu patetike i ressentimenta viktimizacije koja počiva na vegetativnom življenju kao dominantnoj formi društvenoga bivanja.

Tonči Valentić