Glas osamljenih života

Glas osamljenih života

Mark Eitzel predstavio se kao iskren izvođač i senzibilan autor koji na svijet gleda očima stranca, decentni filozof s obiljem predivno slatko–gorkih skladbi kojima, usprkos melankoliji, nije nedostajalo tempa i snažnih naglasaka

O Marku Eitzelu moglo bi se reći mnogo toga, no sigurno ga se ne bi moglo strpati ni u kakav pretinac. Američki kantautor i vođa kultne skupine American Music Club jednako je dojmljiv kao autor i kao izvođač. Ako je u drugoj polovici osamdesetih s AMC–om uspio spojiti pankersku žestinu i osjećajni folk, onda je njegova solo karijera prepuna iznenađenja i nenadanih skretanja. U svakom slučaju, riječ je o jednoj od najzanimljivijih kantautorskih pojava suvremene pop–glazbe kojoj je jedinstveni, tamnom poetikom obojen opus osigurao povlašteni status u samu vrhu američkog singer–songwriter–panteona, a prošle godine izmamio i titulu »najvećeg živućeg kantautora« po ocjeni uglednoga britanskog »The Guardiana«. Tijekom solo karijere, u posljednjih desetak godina, Eitzel je uspio nanizati nekoliko posve različitih albuma – od neo–jazza (60 Watt Silver Lining) i toploga popa u stilu REM–a (West) do postmodernoga folka (Caught in a Trap) i atmosferične elektronike (The Invisible Man). Svemu je još pridodao i album obrada, pa čak i opus nanovo snimljenih skladbi AMC–a u stilu grčkog melosa (?!). Iako je njegov posljednji album, Candy Ass, uspješna mješavina akustičnog folka i skladbi podloženih apstraktnom elektronikom i sintetičkim ritmovima, ovaj se nastup nije temeljio na tom opusu, nego na presjeku karijere koju su objedinile pjesme za glas i akustičnu gitaru. Naime, na zadovoljstvo prisutnih, većinom poklonika opusa AMC–a, Eitzel se na pozornici pojavio bez laptopa, samo s akustičnom gitarom, pa je sve ukazivalo na to da će na svoje doći poklonici autorove polumračne romantike komornog usmjerenja. Upravo stoga nije začudila odsutnost skladbi s nekoliko posljednjih albuma (koje obilježavaju klupski ritmovi), uz iznimku mekših, akustično utemeljenih pjesama. S Candy Ass tako smo čuli samo predivno osjećajnu Sleeping Beauty i misaonu studiju za gitaru i glas My Pet Rat St. Michael, par kojim je Eitzel pokazao da mu nema premca kada treba skicirati liniju između ljubavi i razočaranja. Kombinacija delikatne akustične gitare i izražajnoga vokala posebno je vladala izvedbama ironične Patriot, duhovito–bolne Bookstore i Windows On the World. Osim toga, u program su znalački bila upletena i četiri stara AMC–favorita (Jenny, Western Sky, Kathleen i Firefly), koji su podsjetili na značenje sastava i izvorno bogatstvo autorova talenta, a premijerno smo čuli i nekoliko skladbi koje će se naći na novom albumu sastava. Mark Eitzel, koji vjerojatno nije zvučao ovako toplo i pristupačno još od doba vrhunca AMC–a, predstavio se kao iskren izvođač i senzibilan autor koji na svijet gleda očima stranca, decentni filozof s obiljem predivno slatko–gorkih skladbi kojima, usprkos melankoliji, nije nedostajalo tempa i snažnih naglasaka. Sjajno usmjereni stihovi, istovremeno bolni i puni nade, bili su pojačani vokalom koji kao da u sebi sadržava tisuće osamljenih života. Samoća i razočaranje nikada nisu zvučali slasnije.

Velimir Cindrić