Džingis, Ogotaj, Kublaj

Džingis, Ogotaj, Kublaj

Mongolska vojska najsavršeniji je ratni stroj srednjega vijeka. U vrijeme kada su europski vitezovi ratovali na prethodno dogovorenim mjestima i gubili se zbog slaba izviđanja mongolski su izviđači proučavali apsolutno sve: prohodnost terena, broj neprijatelja, stanje utvrda, količinu hrane... Taktičke zamisli provođene su uz željeznu disciplinu. Komunikacija među jedinicama, koje su bile sastavljene od brojnih plemena mongolskog i turskog podrijetla, bila je savršeno organizirana sustavom zastavica

»Njihova je zemlja smještena u onom dijelu svijeta gdje se istok spaja sa sjeverom i ta se plemena na svome vlastitom jeziku zovu Mongoli. Pričaju da njihova zemlja graniči s dalekom Indijom, a da se njihov kralj zove Cekarkan.« Tako mongolska plemena sasvim precizno (srednjovjekovna Europa ima, naime, vrlo maglovitu predodžbu o izgledu Azije i njezinim stanovnicima) locira Toma Arhiđakon Splićanin (1200–1268) u djelu Historia Salonitana, čija su četiri poglavlja (36–39) posvećena Mongolima. Uz Rogerija Varadskog, koji je bio proveo godinu dana kao mongolski zarobljenik, a poslije postao i splitskim nadbiskupom (1250–1266), Toma Arhiđakon najvažniji je izvor za provalu Mongola u Europu 1241/1242.

U aridnom stepskom prostoru oko Bajkalskoga jezera obitavala su altajska plemena: Naimani, Keraiti, Merkidi, Tatari i Mongoli (dva posljednja različita su plemena istoga podrijetla, a u srednjovjekovnoj su Europi bili sinonimom, dok su ih neki nazivali i Tartarima, koristeći sličnost njihova imena s podzemnim svijetom da bi ih prikazali strašnijima). Njih je sve, pobijedivši u bitkama ona najveća, ujedinio Temudžin, kojega je skupština mongolskih plemena 1206. prozvala Džingis-kanom. On je 1211. napao sjevernu Kinu, osvojio Karakitansko Carstvo i 1218. nastavio prodor u središnju i zapadnu Aziju. Do smrti 1227. njegovi su mongolski konjanici osvojili velik dio Azije i čak prodrli do Crnomorskih stepa, pobijedivši ondje združenu rusko-kumansku vojsku 1223. na rijeci Kalki.

Mongolska vojska najsavršeniji je ratni stroj srednjega vijeka. U vrijeme kada su europski vitezovi ratovali na prethodno dogovorenim mjestima i gubili se zbog slaba izviđanja — još 1422. Poljaci ne mogu pronaći teutonske vitezove s kojima su se htjeli sukobiti — mongolski su izviđači proučavali apsolutno sve: prohodnost terena, broj neprijatelja, stanje utvrda, količinu hrane... Taktičke zamisli (iznenađenje, prikradanje, zasjede, fingirani napadi manjim brojem snaga) provođene su uz željeznu disciplinu. Komunikacija među jedinicama, koje su bile sastavljene od brojnih plemena mongolskog i turskog podrijetla, bila je savršeno organizirana sustavom zastavica. Najbolji je primjer organiziranosti i munjevitosti trodnevna akcija (9. travnja Liegnitz, 10. travnja Transilvanija, 11. travnja Mohi), kojom je na tri fronte međusobno udaljene više od osamsto kilometara razbijena ne samo ugarska obrana nego i njezini saveznici. Jedna od najvažnijih vrlina mongolske vojske svakako je bila dodjeljivanje zapovjednih mjesta prema vojničkim sposobnostima, a ne prema rođenju ili titulama. Europski način ratovanja nije bio dorastao brzim napadima konjaničkih naroda s takvom organizacijom.

Džingis-kanov sin Ogotaj pokrenuo je 1236. kampanju na Zapad. Ruski gradovi predavali su se redom od 1237. (posljednji 1240. Kijev), a ugarska je vojska razbijena u bitki na rijeci Šajo 11. travnja 1241. Kralj Bela IV uspio je pobjeći u Zagreb, a njegov brat Koloman, teško ranjen, u Čazmu, gdje je i umro. Mongoli su nastavili progoniti kralja, zapalivši u Zagrebu crkvu sv. Stjepana kralja. Kalnik je junački obranio Filip Bebek, za što je poslije dobio i kraljevo priznanje. Bela IV pobjegao je u Split pa u Trogir, dok su Mongoli opsjeli Klis, smatrajući da je Bela ondje. Split je bio prepun ugarskih izbjeglica (»plemenite su gospođe ležale pod vedrim nebom oko crkvenih ograda«), a u Klisu se sklonila ugarska kraljica s dvjema kćerima (koje su ondje i umrle te su pokopane iznad portala splitske katedrale). Vrlo su potresne slike kojima je Toma Arhiđakon dočarao izgled Splita prepuna izbjeglica koji su bili »sapeti očajnim strahom«. Srećom, u rano proljeće 1242. Mongoli su se na vijest o smrti velikoga kana Ogotaja povukli u stepe. Vjerovalo se da je samo kanova smrt spriječila veliko pustošenje Europe, kao što je 1259. smrt kana Mongkea spasila muslimanski svijet, nakon što su godinu prije Mongoli osvojili Bagdad.

Posljedice mongolskih osvajanja bile su dalekosežne i osjetile su se na kontinentalnoj razini. Cijeli su narodi nestajali, snaga i rasprostranjenost najvažnijih svjetskih religija osjetno se promijenila, napose u Aziji, odakle i potječu četiri najveće svjetske religije. Etnički najizrazitija posljedica mongolskih osvajanja bila je dalekosežno širenje brojnih naroda turskoga podrijetla, koji kao da su bili usisani u mongolski uragan i onda posvuda raspršeni, po zapadnoj Aziji. Poljska je teško stradala u dvjema provalama, Ugarska je izgubila barem 15 posto (spominje se i do 40 posto) pučanstva, a padom Kijeva i, prethodno, Carigrada (osvojili ga križari 1204), izgubila je većinu trgovinskih kontakata. Rusija se stoljećima nije mogla izvući iz jarma što joj ga je nametnula Zlatna horda (najzapadniji dio Carstva). U Ugarskoj i Hrvatskoj nakon provale 1241. kralj Bela IV naseljavao je Nijemce, odobrio izgradnju kamenih kaštela i poticao osnivanje slobodnih kraljevskih gradova (1242. zagrebački Gradec). Izgrađeni su, ili dodatno utvrđeni, Medvedgrad, Okić, Garić, Kalnik...

Sredinom 13. stoljeća gotovo je cijela Azija bila pod mongolskom vlašću. Prvi puta nakon antike europski je trgovac mogao putovati od kolonije na Crnome moru do, primjerice, Kine, a da pritom mora proći samo kroz jedno kraljevstvo. A upravo je mongolska vlast podupirala trgovačke pothvate i njegovala iznimno veliku, napose za ono doba, vjersku toleranciju.

Nakon velikog Kublaj-kana (1260–1294), Džingisova unuka, osvajača Kine i utemeljitelja kineske dinastije Yuan, koji je osvojio veliki dio jugoistočne Azije i pokrenuo dvije invazije na Japan (propale su najvećim dijelom zbog orkanskog, božanskog vjetra — kamikaze), moć Mongolskoga Carstva počela se nepovratno slamati. Strah će zadavati još samo Timur-lenk (Tamerlan), ali on je, osim što je pobjedom nad Osmanlijama kod Angore 1402. produljio život Bizantu nekoliko desetljeća, pokopao ostatke dvaju najzapadnijih mongolskih područja.

U samo tri naraštaja (Džingis, Ogotaj, Kublaj) Mongolsko je Carstvo doživjelo uspon, praktički iz ničega, procvat, vrhunac i početak propadanja. U 15. stoljeću preostali su još samo ostaci Zlatne horde, ali su posljedice mongolskih provala i promjene na euroazijskom kontinentu nadživjele kratku epizodu najvećega carstva u povijesti. Kontakt Europe s najudaljenijim dijelovima Azije ponovno je uspostavljen putem misionara, trgovaca (Put svile) i istraživača, od kojih je svakako najpoznatiji Marko Polo. Njegova je knjiga očarala europske čitatelje i uzbudila maštu brojnim putnicima i istraživačima, a zasigurno je bila i jedno od nadahnuća Kolumbu (čiji se primjerak Polove knjige s bilješkama danas čuva u Sevilli) na njegovu putu u Indiju.

Mirko Sardelić

Mirko Sardelić rođen je 1978. u Splitu. Završio je studij povijesti i apsolvirao studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu upisao je 2005. poslijediplomski studij srednjovjekovne povijesti. Zaposlen je od 2004. u Matici hrvatskoj, gdje radi kao izvršni urednik.