Vijenac 343

Glazba

Budimpeštanski proljetni festival: Deutsche Kammerphilharmonie Bremen i Maria Joam o Pires, dir. Trevor Pinnock, Budimpešta, 27. ožujka 2007.

Dobra glazbenička kemija

Unatoč tome što su posve različiti glazbenici, portugalska pijanistica i Pinnock izvrsno su surađivali u Mozartovom posljednjem klavirskom koncertu. O tome svjedoči ravnoteža između orkestra i solista

Budimpeštanski proljetni festival: Deutsche Kammerphilharmonie Bremen i Maria Joam o Pires, dir. Trevor Pinnock, Budimpešta, 27. ožujka 2007.

Dobra glazbenička kemija

slika

Unatoč tome što su posve različiti glazbenici, portugalska pijanistica i Pinnock izvrsno su surađivali u Mozartovom posljednjem klavirskom koncertu. O tome svjedoči ravnoteža između orkestra i solista

Ovogodišnji Budimpeštanski proljetni festival (16. ožujka — 1. travnja) istaknuo se nastupom pojedinaca i ansambala iz miljea izvedbene prakse rane glazbe. Orkestar Akademie für Alte Musik iz Berlina predstavio se skladbom Les Élements francuskoga skladatelja Jean-Féryja Rebela te nekonvencionalnom izvedbom Vivaldijeva Četiri godišnja doba, dok su njihovi kolege iz Concerto Kölna specifično cizeliranim izvedbama Mozartovih posljednjih dviju simfonija u reduciranu gudačkom sastavu suprotstavili skladbe njegova suvremenika Josepha Martina Krausa. Međutim, poznato je da mnogi glazbenici koji su se afirmirali na sceni autentične, povijesno obaviještene interpretacije rane glazbe održavaju dirigentsku karijeru i izvan njezinih specijalističkih okvira. John Eliot Gardiner, Nikolaus Harnoncourt i Christopher Hogwood samo su neki od njih, a Hogwooda je budimpeštanska publika imala prilike čuti prošle godine na čelu uglednoga Komornog orkestra iz Basela s djelima skladatelja dvadesetoga stoljeća (Bartóka, Martinua i Martina) na programu. Kako spomenuti koncert nije opravdao očekivanja, a Trevora Pinnocka, utemeljitelja britanskoga ranoglazbenoga sastava The English Concert donekle prati glas o svojevrsnoj izvedbenoj krutosti, s nemalo sam se opreza uputio na koncert Deutsche Kammerphilharmonie iz Bremena, s proslavljenom pijanisticom Mariom Joăo Pires kao solisticom, a pod Pinnockovim ravnanjem.

Međutim, neopravdanost skepse samo je povećala glazbeni užitak u iznimnome koncertu. Pinnock ne samo da je pokazao visoku razinu muzikalnosti, nego je sastavljanjem raznolika programa dokazao i zavidnu glazbeničku svestranost. Tu je imao snažnu potporu orkestra, o čijoj preciznosti i tehničkoj spremi svjedoči to da se Pinnock katkad umjesto precizna dirigiranja kretnjama tek prepuštao glazbenome tijeku. Pored toga, znakovito je da je u sastavu od po šest prvih violina orkestar svirao i Mozartov Koncert za klavir i orkestar u B-duru, KV. 595 i Haydnovu londonsku Simfoniju u D-duru br. 104 s jedne strane, te Adamsovu orkestralnu obradu Lisztove posvete Richardu Wagneru, La lugubre gondola i Kodályeve Plesove iz Galánte (koji imaju golem puhački aparat) s druge strane, a da se nikakva promjena u intenzitetu nije osjetila. Kodály je tu skladbu komponirao kao skup raskošno orkestriranih plesnih citata u maniri Brahmsovih Mađarskih plesova, oslanjajući se na tradiciju romskih orkestara, s čime je posebno uspješno korespondirao klarinetist bremenskoga orkestra virtuoznim solima. I premda se Deutsche Kammerphilharmonie pod Pinnockovim vodstvom jednako uspješno uhvatila ukoštac s romantikom Liszta i Kodálya, ipak je najviše blistala u ranijemu repertoaru. Interpretaciju Haydnove simfonije Pinnock je oblikovao pridajući veliku važnost ravnoteži orkestralnih dionica, s posebnim uhom kako za betovenovsku dramatiku u provedbama, tako i za Haydna tipično ritamsko poigravanje s naglascima i efektima iznenađenja. Zvijezda večeri bila je Maria Joăo Pires, plijeneći pozornost specifičnim, jasnim i razgovijetnim, a ipak blagim tonom, te neprijepornim osjećajem za glazbenu frazu, s posebno dojmljivim utihnućima. Unatoč tome što su posve različiti glazbenici, portugalska pijanistica i Pinnock izvrsno su surađivali u Mozartovom posljednjem klavirskom koncertu. O tome svjedoči ravnoteža između orkestra i solista te Pinnockova neočekivana okretanja prema publici, odnosno dobrohotne opomene zbog ometanja solistice pljeskom nakon prvog stavka (što se u Budimpešti inače rijetko događa) i tipičnim nekontroliranim kašljanjem tijekom drugog. Dobru glazbeničku kemiju potvrdio je i njihov zajednički bis za klavirom četveroručno, pa iako je u Mozartovoj sonatini Pinnock ponešto zaostajao za pijanisticom, glazbenom spontanošću i neformalnošću nastupa dvoje glazbenika još je jednom pobralo opće simpatije.


Ivan Ćurković

Vijenac 343

343 - 26. travnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak