Čudesan doživljaj

Čudesan doživljaj

Premda Melodija svijeta traje svega pedesetak minuta (što i jest trajanje simfonije), njezino bogatstvo i složenost ostavljaju gledatelja ispunjena i glazbenim i vizualnim

Nakon službenoga svečanog otvaranja 24. muzičkog biennala u Zagrebu baletom Tri pjesme Igora Kuljerića i Heinera Goebbelsa u koreografiji Mattea Levaggia u HNK 19. travnja 2007. ljubitelji suvremene glazbe mogli su posjetiti i otvaranje izložbe Zemlja-glazba Ordana Petlevskog te poslušati koncert pijanista Davida Glazunova nadahnuta slikama Petlevskog u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Malobrojni su ostali pogledati film Melodija svijeta Waltera Ruttmanna koji je prikazan u kinu Europa s početkom poslije jedanaest navečer.

Zapravo je velika šteta što je takav film vidjelo samo dvadesetak ljudi. Die Melodie der Welt je, naime, nastao kao rezultat očaranosti Waltera Ruttmanna glazbom i mogućnostima njezine primjene u tada vrlo mladom mediju — filmu. Prije Melodije svijeta Ruttmann je snimio svoje najpoznatije djelo — Simfonija velegrada (1928), ali ga je struktura simfonije toliko privukla da ju je već godinu poslije poželio stvarno »vizualno ozvučiti« (ovaj pojam nije slučajan: Ruttmann je od početka filmske karijere želio stvoriti vizualnu glazbu, a njegova ideja da 1931. snimi samo zvuk/ glazbu na filmsku vrpcu i nazove je Svršetak tjedna doista je jedinstvena u povijesti filma).

Iako je Melodija svijeta zamišljena kao simfonija, njezina se tri stavka prepoznaju najprije po vizualnosti (podnaslovima). Ipak, činjenica je da je redatelj zatražio usluge tada istaknuta skladatelja Wolfganga Zellera (Zeller je bio violinist, dirigent i skladatelj — poslije će postati autorom osamdesetak filmskih partitura, a u vrijeme Melodije svijeta bio je jedan od važnijih skladatelja Festivala filmske glazbe u Baden-Badenu, koji je osnovan 1927. s namjerom da promovira »suvremenu glazbu za suvremeni medij«). Tandem Ruttmann-Zeller vrlo je pozorno gradio Melodiju svijeta. Na vizualnom planu to je značilo povezivanje slično-različitih prizora iz različitih dijelova svijeta, a na glazbenom planu značilo je specifičan tretman glazbe i šumova, odnosno buke i dijaloga. Glazba je naizgled u funkciji pratnje pokretnih slika, no upravo zato zadivljuju trenuci (već od sama filmskog početka), koji povezuju prizorno sviranje (na primjer kratki kadar harmonikaša) i pretvaraju ga u sastavni dio prateće partiture. Posebnost partiture leži u naizgled slučajnu, a zapravo pomno planiranu povezivanju šumova i prizorne glazbe, prizorne i neprizorne glazbe, vizualnog i glazbeno-zvučnog, natrag u vizualno (ponekad je dovoljno prikazati instrument da bi se osjetila glazba). Ruttmann se igrao zvukovima (poput zvižduka vlaka), koje je povezivao s prizornim zvukovima glazbala (poput, na primjer, bubnja), a koja je Zeller slagao i pretvarao u partituru — Melodiju svijeta.

No glazba je, kao što sam istaknula, samo dio — premda iznimno važan — audio-vizualne poezije. Zellerov odnos prema slici u srednjem dijelu filma postaje opisan, ilustracijski, a onda opet iznenađuje da neke prizore, poput skokova u vodu, nije imao potrebu čvršće povezati s postojećim glazbenim akcentima. No to je ona sloboda koju mu je ponudila Ruttmannova poetska filmska forma. Dapače, ni skladatelj ni redatelj nisu se osjećali obveznim stvoriti neprekidnu partituru. Glazbe povremeno nestaje, ali to se u filmu gotovo ne zapaža, jer su svi zvukovi, pa i dijalog Georgea Bernarda Shawa i redatelja Ivora Montaguea, tretirani kao glazba. Ruttmann osluškuje različite jezike kao što gleda različite narode i njihove običaje, on u svakom šumu vidi glazbeni ton.

Ruttmann je također, poput suvremenika Fritza Langa, zadivljen strojevima, industrijom i tvornicama. Njegov montažni tretman strojeva potkraj filma, najavljen sličnom kraćom sekvencom na početku filma, doista znači divljenje, a ne naslućenu opasnost od zahuktale civilizacije. Promatrajući kako strojevi rade, redatelj ritmično montira, ispreplećući vizualne ritmove i dopuštajući da oni vode i Zellerovu partituru. Skladatelj ovdje potpuno napušta slobodno opisni princip i prepušta se simfoniji. Vođena ritmom slike, glazba postaje njezin novi sloj, još jednom dimenzijom isprepletanja zvukovnog i vizualnog koji u pravom smislu riječi znače vrhunac Ruttmannova filma. Premda Melodija svijeta traje svega pedesetak minuta (što i jest trajanje jedne simfonije), njezino bogatstvo i složenost ostavljaju gledatelja ispunjena i glazbenim i vizualnim. Doista je čudesno da je takav doživljaj stvoren filmom koji se smatra tek prvim zvučnim u tada prilično jakoj filmskoj industriji u Njemačkoj.