Bajka bez čarolije

Bajka bez čarolije

Izvođačice izvode svoj plesni odgovor na oblike parka, ali i dalje ostaju zatvorene u svoju vlastitu logiku doživljaja tog okoliša

Mišljen kao spoj plesa, land-art instalacije i glazbe projekt Bajka u parku likovne umjetnice i izvođačice Anastazije Debelli, u suradnji s koreografkinjom Irmom Omerzo, glazbenikom Nevenom Krajačićem te plesačicama Sonjom Pregrad, Ivom Hladnik i Ivanom Pavlović, odigrao se u parku kod Trga Francuske Republike, sunčane subote 7. travnja.

Četiri izvođačice, odjevene u jarko crvene kombinezone (kostimi Ivana Bakal), ulaze u interakciju s prostorom i prirodom u parku, praćene živom izvedbom na različitim udaraljkama. Dok jedna izvođačica izvodi performans koseći travu, preslagujući ispiljena drva i na kraju simboličkom gestom pretvarajući publiku u zasađena stabla, plesačice razvijaju plesni materijal u različitim dijelovima parka. Isprva u grupi, jednostavnim formama nadograđuju postojeće prirodne oblike (poput hrpe naslaganih grana) u pokretnu land-art skulpturu, a potom svaka izvodi solo materijal na različitim dijelovima parka, penjući se na drveće, ležeći u travi... Kako gledatelji prate tijek izvedbe šećući za njima, tako i oni izvode svojevrsnu spontanu koreografiju, te na kraju i sami postaju sudionikom performansa, ali i (simbolički) dijelom parka. Jer, kako sama autorica naglašava, ona se obraća »ne-pragmatičnom svijetu revitalizirajućih osjećaja i zemaljsko duhovnom vidu našeg bića«. Koncepcijski projekt nas podsjeća na neraskidivu, gotovo mističnu pripadnost čovjeka prirodi te tretira prirodu kao umjetnika/stvaratelja, a prirodni krajolik kao umjetničko djelo. I u tom segmentu projekt je uspio. S druge strane, (prema riječima autorice u popratnom materijalu) »plesači utjelovljuju misaonu komponentu krajolika, duhovno vječne uzorke kreativne sveukupnosti svijeta«. Međutim, ovo najavljeno organsko spajanje tijela izvođačica i tijela prirode, plesa i okoliša, dubinski razgovor s životom koji priroda nudi, nije se dogodilo. Iako je koreografija zanimljiv odgovor na okoliš, kao da je bilo potrebno pomnije promatranje kretanja prirode, tijeka vremena prirode, dinamike kojom priroda diše... Izvođačice izvode svoj plesni odgovor na oblike parka, ali i dalje ostaju zatvorene u svoju vlastitu logiku doživljaja tog okoliša. One plešu u i po parku, ali priroda ostaje u svojoj energetskoj formi, a ples u svojoj. Stvarno spajanje, savladavanje odvojenosti, dodir čarolije ili prelazak u bajku, ipak je izostao, unatoč jasnom konceptu te solidnoj koreografiji i izvedbi.

Iva Nerina Sibila