Visoka razina

Visoka razina

Zagrebačkome kvartetu svakako treba odati priznanje zbog odlike koju bi trebao imati svaki dobar komorni ansambl: riječ je, dakako, o maksimalnoj usklađenosti četiri podjednako angažirane dionice

Nosač zvuka Zagrebačkoga kvarteta s gudačkim kvartetima W. A. Mozarta prilog je najstarijega zagrebačkog, ili eventualno hrvatskog (što je u istovjetnoj formulaciji u ovitku CD–a greškom izostavljeno) komornog ansambla obilježavanju prošlogodišnje skladateljeve obljetnice, ali i praktični ishod koncipiranja čitave njihove koncertne sezone oko izvedbi Mozartovih i Papandopulovih kvarteta. Za snimanje odabrana su tri karakteristična kvarteta od šest, koliko ih je Mozart 1785. posvetio Haydnu, označivši prekretnicu u skladateljskome sazrijevanju. U tim se djelima maksimalan formalni sklad kojeg Mozart duguje svome velikome prethodniku združuje s, primjerice, posve mocartijanskom osobitošću disonatnog uvoda prvome stavku Kvarteta u C–duru, K. 465 ili molske patetike Kvarteta u d–molu, K. 421. Treći je i možda najmanje inovativan Gudački kvartet u B–duru, K. 458, poznatiji kao lovački zbog ugođajnosti tematskoga materijala prvog stavka. Razinu izvedbe Zagrebačkoga kvarteta dostojno prati i oprema albuma, kako pristupačnim dizajnom, tako i informativnim popratnim tekstom, kojemu se nažalost potkrala greška označavanje finala četvrtog stavka kvarteta K. 465 kao ronda, dok je zapravo riječ o sonatnome obliku.

Zagrebačkome kvartetu svakako treba odati priznanje zbog odlike koju bi trebao imati svaki dobar komorni ansambl: riječ je, dakako, o maksimalnoj usklađenosti četiri podjednako angažirane dionice. Pod prepoznatljivim vodstvom Gorana Končara, drugi violinist Davor i violist Hrvoje Philips u trenucima kada je slog to tražio znali su se probiti u prvi plan, a violončelist Martin Jordan osim uobičajena pružanja pouzdane basovske podloge znao je zabljesnuti i u brojnim kantilenama. Kao cjelina, Zagrebački je kvartet najbolje zvučao u okvirnim, kompaktnim sonatnim stavcima kvarteta K. 458 i K. 465, naglašavajući precizno njihove formalne konture i skladateljske postupke, s posebnim osjećajem za često kontrapunktski zasnovanu provedbenost, koju Mozart anticipirajući Beethovena zna provlačiti i reprizom. No kako je ansambl sastavljen od glazbenika dominantno romantičarskoga senzibiliteta te u skladu s tim katkad svjedočimo uvjetno rečeno stilski neprimjerenim, pomalo pregrubim sforzatima u forte dinamici te nedovoljnoj jasnoći linija. Mozartova glazba traži uho za suptilne detalje, pa Zagrebački kvartet zna zaostajati za inozemnom konkurencijom u maštovitosti oblikovanja manje markantnih polaganih drugih i menuetskih trećih stavaka kvarteta. Zbog posvemašnje jednostavnosti tematskoga materijala tako ne bi bilo naodmet više se potruditi oko manje reprezentativnih odsjeka stavka Andante cantabile kvarteta K. 465, kao što su modulirajući prijelaz s prve na drugu temu, te naizgled razvučena druga tema, jer se inače može računati s efektom slušateljeve dosade. Međutim, jedini kvartet u molskome tonalitetu, K. 421, zazvučao je tim uvjerljivije, možda zbog toga što su ga glazbenici Zagrebačkoga kvarteta osjetili važnijim za sebe osobno. U svakom slučaju, riječ je o vrijednu nosaču zvuka, koji se poklapa s visokom estetskom razinom na kojoj Zagrebački kvartet muzicira i na koncertima.

Ivan Ćurković