Umjetnošću do totalitarizma

Umjetnošću do totalitarizma

Izložba Umjetnost i propaganda izvornim izlošcima iz mnogih svjetskih muzeja i privatnih zbirki daje izvrstan i dalekosežan pogled u umjetnost propagande te navodi na zaključak da nijedan društveni sustav ne može opstati bez umjetnosti

Umjetnost je od najranijih doba povezana sa slanjem poruke. No tek s procvatom totalitarističkih sustava dolazi do radikalizacije te funkcije umjetnosti i svojevrsna izjednačavanja umjetnosti i propagande. Toj se temi posvetila velika i izvrsna izložba pod naslovom Umjetnost i propaganda, koja se od 26. siječnja do 29. travnja održava u Njemačkom povijesnom muzeju u Berlinu.

Ranih tridesetih godina prošloga stoljeća u mnogim su europskim državama proizašlima iz Prvoga svjetskog rata na vlast došli totalitaristički režimi. Mussolinijev fašizam u Italiji, Hitlerov nacizam u Njemačkoj i Staljinov socijalizam u Sovjetskom Savezu. Svima je njima bilo zajedničko iskorištavanje umjetnosti i vizualnih medija u svrhe političke agitacije. Istodobno se u Sjedinjenim Državama pod vlašću predsjednika Roosevelta počinju primjenjivati slične metode u svrhu ojačavanja američke demokracije. Izložba donosi usporedbu svih tih sustava i njihovih umjetnosti i propagande u pet velikih cjelina: Umjetnost i politika, Prizori vladara države, Prizori pojedinca i društva, Prizori rada i razvoja, Prizori rata. Prva cjelina usredotočuje se na odnos umjetnosti i politike u najširem smislu. Vlade svih četiriju država u svrhu mobilizacije i motivacije stanovništva koristile su se kako tradicionalnom umjetnošću i arhitekturom, tako i modernom masovnom umjetnošću poput fotografije i kinematografije. Svrha je bila indoktrinacija i širenje državne ideologije svim mogućim sferama. Izložbeni primjeri prikazuju kako su totalitarni sustavi nerijetko zahtijevali i imali potpuni nadzor nad umjetnošću i kulturom. Druga je cjelina u cijelosti usredotočena na prizore vođa pojedinih država, a to su: Hitler, Staljin, Mussolini i Roosevelt. Lik vođe temeljni je simbolički element političke ikonografije — demokracije i diktature dvadesetog stoljeća lik vođe rabile su kao sredstvo reprezentacije državne politike i sredstvo za jačanje nacionalnog identiteta. U tu svrhu koristili su se istodobno tradicionalnim umjetničkim oblicima poput slikarstva i kiparstva, kao i masovnim medijima, poput filma i fotografije. Treća cjelina posvećena je pojedincu i društvu: vidimo kako su prizori pojedinaca jednako poput prizora vođa imali ulogu ideologije. Prikazani pojedinci iz Hitlerove ere uvijek predstavljaju prototip arijevca, dok na slikama i plakatima iz Staljinova doba dominira seljak i radnik kao ključni entitet režima. Svim režimima zajednički su idealizirani pojedinci koji su najčešće mladi i sretni i tako zapravo odašilju poruku o totalitarističkom sustavu kao sretnom društvu blagostanja. Četvrti izložbeni dio logičan je slijed iz prikaza pojedinca i društva, a to je reprezentacija rada i razvoja. U tom dijelu nisu prikazani samo vizualni oblici propagande, nego i zbiljski projekti, poput autoceste u Njemačkoj, velikih brana u Sjedinjenim Državama ili hidroelektrane u Sovjetskom Savezu. Svi su ti projekti istodobno slavljeni na filmu kao simbol društvenoga napretka te tehničkog i ekonomskog razvoja. Pritom su prikazani i isječci iz filmova Lenni Riefenstahl, budući da je sport također važan dio propagande, a Olimpijski stadion kao i Speerova arhitektura sastavni dio Trećega Reicha. U petoj je cjelini predstavljena propaganda rata. Drugi je svjetski rat započeo 1. rujna 1939. invazijom Njemačke na Poljsku, a svaki je politički sustav u to doba nastojao opravdati i strateški prikazati svoje vojne akcije, ne samo kako bi mobilizirao svoje stanovništvo (vjerojatno je najslavniji primjer američki Ujak Sam, koji nagovarajući na vojnu regrutaciju kažiprstom s plakata govori »Hoću tebe!«), nego i kako bi zastrašio ili zavarao neprijatelja. Ratna propaganda govori i o samosvijesti režima, pa je tako nacistička Njemačka rat prikazivala kao obrambeni rat, dok su talijanski futuristi tehnološki napredak doveli u neposrednu vezu sa slavljenjem rata. Posljednji i dodatni dio izložbe čini svojevrstan metajezični odmak i tiče se odnošenja spram baštine propagande. Naime, kad su 1945. u Potsdamu svjetske velesile došle do zaključka o denacifikaciji Njemačke, kao posljedica uklonjeni su i svi simboli koji su podsjećali na nacistički režim. Pritom su SAD zaplijenile sva umjetnička djela, koja nisu bila vraćena ni desetljećima nakon rata. Umjetnost propagande stoga je nerijetko završavala u zaključanim depoima, a tek je zahvaljujući naporima Njemačkoga povijesnog muzeja kasnih devedesetih ponovno izašla na vidjelo dana.

Izložba Umjetnost i propaganda izvornim izlošcima iz mnogih svjetskih muzeja i privatnih zbirki daje izvrstan i dalekosežan pogled u umjetnost propagande te ujedno navodi na zaključak da nijedan društveni sustav ne može opstati bez umjetnosti, bila riječ o tradicionalnim ili modernim oblicima. Premda su Sjedinjene Države ravnopravan sudionik izložbe, kustosi nigdje nisu implicirali da je u slučaju američke države riječ o totalitarističkom sustavu. Ipak, na osnovi uvida u vizualni materijal možemo vidjeti da bitne razlike na području propagande između SAD i totalitarističkih sustava poput Hitlerove Njemačke, Mussolinijeve Italije i Staljinove Rusije zapravo ne postoje. Ako se prisjetimo slavnoga Freudova nećaka koji je psihoanalizu donio u Ameriku, a pritom postao i jedan od utemeljitelja onoga što se danas naziva PR kao kratica za public relations (odnosi s javnošću), onda je jasno da ni demokratski sustav nije primjenjivao ništa drugo doli metode propagande kako bi prikazao, uveličao i održao svoj sustav. Naime, Edward Bernays u notornom će televizijskom intervjuu reći ni manje ni više nego da je PR samo drugo ime za propagandu i da ga je uveo i počeo rabiti kao pozitivan termin zato jer je termin propaganda u to doba zbog Hitlerova i Staljinova režima stekao negativnu konotaciju. Izložba u Njemačkom povijesnom muzeju u tom smislu ukazuje i na nužnu potrebu da se u suvremeno doba iznova promisle značenja propagande i sve pomodnijega PR-a, te da se prokažu mehanizmi širenja ideologije, koji su i danas, ne samo u totalitarističkim društvima, na djelu. Naše razvijene demokracije u tom su smislu nezaobilazan objekt istraživanja, jer je propaganda u njima — bila riječ o toliko proklamiranim ljudskim pravima, o sveprisutnoj političkoj korektnosti ili prodaji najraznovrsnijih potrebnih i nepotrebnih proizvoda —toliko skrivena da je na prvi pogled i ne uočavamo.

Srećko Horvat