Sustav izvan kontrole

Teatar Move i Kultura promjene SC-a: Richard Foreman, Sad kad je komunizam mrtav moj život je prazan, red. Miran Kurspahić

Sustav izvan kontrole

Kurspahić je Foremanov tekst začinio simbolima iz sjećanja, ali i onima koji itekako oblikuju današnjicu

Domaće institucionalne pozornice zaziru od propitivanja suvremenosti i zato otupljuju žalce ili jednostavno prelaze na neproblematičnu proizvodnju komedije, čak i kad je riječ o takozvanim ozbiljnim, dramskim kazalištima. Ipak, mlađa garda okupljena oko Studentskoga centra od političkog sadržaja ne bježi, nego ga, naprotiv, suvremenim poetičkim sredstvima i izravnim referencijama nastoji sagledati iz najrazličitijih kutova. Nizu takvih predstava i već formiranoj cijeloj redateljskoj generaciji pridružio se Miran Kurspahić, također njezin dio, ali do projekta Sad kad je komunizam mrtav moj život je prazan bez iskustva izvan zidova ADU. Iako je njegova ispitna produkcija Handkeova Vrijeđanja publike bila iznimno uspješna, Kurspahić je za proboj u centralno, a SC danas zaista jest središnje mjesto relevantnosti hrvatskoga kazališta, malo pričekao.

Razlog vjerojatno leži i u kompleksnosti zadatka koji je preuzeo odlukom da postavi komad Richarda Foremana, njujorškoga dramatičara, redatelja i voditelja kompanije znakovita imena Ontological-Hysteric Theatre. Foreman je predstavnik zanosa ‘68, i kao kritički raspoložen ljevičar do danas je ostao na kvalitetnoj margini, s respektabilnim brojem režija i svezaka sabranih drama. Sad kad je komunizam mrtav... iz 2001. radna je vizija pisana za zbor i dva protagonista, suvremene inačice Vladimira i Estragona izgubljene u svijetu nakon hladnoratovske podjele na ideološki Istok i Zapad. Kao dva pola iste svijesti, jednako ideologizirane samo na drukčijim polovima, Fred i Fredi u izvedbi gorljivih Svena Jakira i Dena Krivačića dolaze s raznih strana zida — jedan iz kulture konzumerizma i slatkoga popa osamdesetih, a drugi iz pionirskog kružoka koji samo što ne pjeva Računajte na nas!. Tom drugom, i njegovu nesnalaženju u svijetu gdje postoji samo jedna vrijednost, a to nije sloboda, iako je riječ o takozvanom slobodnom svijetu, autor je posvetio tekst koji je pak Kurspahić začinio sjećanjima svoje generacije, simbolima koji su već izgubili svaku snagu osim nostalgične, ali i onima koji itekako oblikuju današnjicu. Od Ratova zvijezda do Guantanama, od MTV-a do Kulturne revolucije, od Disneyjeve Snjeguljice do kompjutorskog Warcrafta, sve su to razine na kojima se spaja Kurspahićev osjećaj za realnost kakav može postojati samo u kazalištu.

Redatelj je pritom i manipulator pa se javlja kao meštar ceremonije, koji daje upute i glumcima i publici, ali i završni komentar o sve inertnijem suvremenom čovjeku, čiji se sustav oteo kontroli. Složeno i ambiciozno zamišljeno putovanje iz prošlosti u sadašnjost, s malo izgleda za budućnost, u izvedbi možda namjerno ponavlja tu pogrešku, pa se bujni kolaž motiva bori s amaterskim zanosom zbora i samim prostorom menze SC-a, koja se jekom opire potpunom razumijevanju.

Igor Ružić