Sa zrncem optimizma

Sa zrncem optimizma

Faiza Guene, Volim sutra, prev. Jelena Rajak, SysPrint, Zagreb, 2006.

Spoj francuskoga romana i čuda od djeteta na prvi pogled budi blagu sumnjičavost. Činjenica da je spomenuto čudo od djeteta devetnaestogodišnjakinja alžirskoga podrijetla u sadašnjem trenutku izrazitih nacionalno-religijskih napetosti najvećim dijelom samo još više potiče uvjerenje da je riječ o jednom od uobičajenih izdavačkih promidžbenih trikova potaknutih ponajprije željom da se publici na brzinu uvali kakav instant-hit. Svim tim predrasudama neizbježno se zatim pridodaje i ona prema kojoj su francuski književni radovi (velikim dijelom doista zahvaljujući i stvarnoj tendenciji) vrlo često zahtjevne, visoka stila te izrazito intelektualno-politički ili, pak, filozofski obojene kompozicije. Kada se tomu još pribroji činjenica da naslov prvoga romana Faďze Gučne, Volim sutra, posjeduje pomalo saganovski prizvuk, čini se da mlada francuska autorica pred sobom ima zaista tešku zadaću razuvjeravanja skeptičnih čitatelja.

No, već je na prvoj stranici jasno da u ovom romanu neće biti prevelika filozofiranja, bombardiranja dubokim alegorijama i simbolikom ili uvijenim i kompleksnim rečenicama. Petnaestogodišnja junakinja Doria, naime, odmah progovara vrlo izravno, precizno i bez ikakva prenemaganja. Čitatelja, tako, smjesta upoznaje s činjenicom da je njezin otac nedavno napustio svoju obitelj u Francuskoj kako bi se u rodnom Maroku oženio mlađahnom seljankom koja će mu podariti sina kojeg je oduvijek želio. No, osim što je prisiljena suočiti se s tim velikim osobnim udarcem, Faďzina junakinja sa svojom majkom svakodnevno proživljava još i sve one druge, tipične useljeničke probleme. Svakodnevicu njezina života u pariškom predgrađu autorica iznosi u nizu kratkih, pomalo dnevnički intoniranih poglavlja. Kronološki poredanim (no ne i nužno međusobno povezanim) doživljajima, u razdoblju nešto kraćem od godinu dana, Doria nas, tako, upoznaje s tipičnim stanovnicima svoje četvrti, francuskim socijalnim sustavom te muslimanskom tradicijom i običajima, koje nova generacija doživljava na svoj način. No, daleko od toga da je ovdje riječ o kakvoj socijalnoj studiji useljeničke populacije u Parizu; Faďza u Volim sutra ponajprije pokušava progovoriti o problemima jedne tinejdžerke — od svakodnevnih školskih briga, platonske zaljubljenosti u postarijega kvartovskog luzera zlatna srca do prvoga pravog poljupca. Dakako, ona pritom ne zanemaruje činjenicu da je riječ o djevojci iz useljeničke obitelji na socijalnom dnu, u okolini koja zapravo ima malo toga zajedničkog s raskošnim, svijetlim i boemskim velegradom kakvim Pariz svi zamišljaju.

Uz ja-formu, zatim dob i sjevernoafričko podrijetlo glavne junakinje te periferijsku sredinu, i neke druge, nešto manje bitne pojedinosti u Volim sutra neizbježno posjeduju (auto)biografski pečat. S obzirom da je čak i onim iskusnijim piscima uvijek jednostavnije pisati o nečemu što im je i samima poznato, ta očita autentičnost romanu tako mlade autorice svakako osigurava uvjerljivost i težinu. Kao što je već spomenuto, u romanu se zapravo isprepleću dvije pripovjedne razine. Prva, kojoj je u žarištu osobni / osjećajni segment Dorijina života, funkcionira iznimno uvjerljivo, s istinski pogođenim jezikom i još pomalo sanjarskim načinom razmišljanja jedne tinejdžerke. Druga razina, pak, obuhvaća složenija i šira društvena pitanja, koja su, nažalost, zbog silnih javnih razglabanja u posljednje vrijeme već postala pomalo otrcana. Osvježava pak činjenica da o čitavoj problematici Faďza progovara živim i nimalo uljepšanim jezikom, bez naglašeno poučna ili optužujućeg tona, te iz razmjerno neuobičajene perspektive petnaestogodišnjakinje. No, iako pred kraj (doduše samo u posljednjem poglavlju) ipak prelazi u svojevrstan javni apel svojoj generaciji, Faďzin roman nije tek još jedna klasična priča o tiraniji, potlačenosti i izolaciji. Njezini junaci, naime, uspijevaju vidjeti i svjetliju stranu svojih novih života ne predajući se ogorčenosti i apatiji te ne pokušavajući svaliti svu krivnju za svoj težak život isključivo na druge.

Malo se kojem prvencu ne može pronaći nikakav prigovor, no ovaj prvi roman autorice koja još nije bila navršila ni dvadeset godina svakako je uspio razbiti većinu predrasuda s početka. Volim sutra, nedvojbeno dokazuje da literarna čuda od djece nisu uvijek izdavačke izmišljotine, da francuski romani mogu biti istodobno dinamični i intrigantni te da međunacionalna i socijalna pitanja nisu samo dio političkih govora i televizijskih nastupa, nego neizbježan dio ljudske svakodnevice. Jasno, povremeno je bilo teško izbjeći spominjanje već mnogo puta opisanih i gotovo uvriježenih zapadnjačkih predodžbi o načinu života muslimanskih useljenika (strogi patrijarhat, droga i kriminalitet među mladima, nedostatak obrazovanja i želje za integracijom), no Faďzin mladenački izravan i nekonvencionalan pristup ipak pomaže da se epizode koje obuhvaćaju te teme ne pretvore u potpune klišeje. Jedina mala zamjerka u tom smislu mogla bi se uputiti hepiendovskom završetku romana, kada se gotovo svi likovi odjednom nađu pred svjetlijom budućnošću, a Doria umjesto sutra opet isto otkriva da ipak voli sutra. No, u moru glupavih literarnih sapunica odnosno mračna kvazifilozofiranja suvremenoj literaturi za mladež neće škoditi i malo optimizma.

Jelena Gluhak