Romantizirani purgatorij

Romantizirani purgatorij

Voda je artistički privlačan, pitak i instruktivan pogled u zagušeno žensko dvorište Indije

Na jednom od svojih slobodnih letova među žene (Trećega) svijeta, zvijezda nedavnoga ZagrebDoxa, njujorška dokumentaristica Jennifer Fox (autorica šestodijelnog docu-soap-serijala Flying: Confessions of Free Woman) svratila je na čašicu razgovora i svojim posebno obilježenim znanicama, indijskim udovicama. Naizgled vedre žene u bijelom, očito pomirene sa svojim statusom, čudeći se stupnju (seksualne) slobode buntovne i promiskuitetne posjetiteljice sa Zapada, govore pred kamerom o nezavidnu položaju udovica u današnjoj Indiji, koji podrazumijeva i to da se nakon muževe smrti više ne smiju udavati. Premda je zakon koji je to nalagao ukinut već 1938, u doba kada je svijetom još hodao Mahatma Gandhi, loši su običaji očigledno nadvladali njegov slobodarski duh. Što oni znače za žene u tradicijskom hinduskom društvu, uglavnom udaljene od svijeta učenja i rada (pa time i od slobode), možemo već sami zaključiti, ali i vidjeti u fikcionalnom izdanju kanadsko-indijske drame Voda, filmu koji je još tijekom snimanja prilično uzburkao konzervativne vode u pradomovini redateljice Deepe Mehta, da bi potom zaradio niz međunarodnih priznanja.Već opstrukcije sama snimanja i prikazivanja filma u Indiji (završen je u Šri Lanki) dovoljno sugeriraju da se film naturalizirane Kanađanke, zamišljen kao dio trilogije o problematičnoj Indiji, viđenoj kroz metaforički raster osnovnih prirodnih elemenata (u devedesetima je Deepa Mehta snimila podjednako skandaloznu Zemlju i Vatru), tek deklarativno i simbolično udaljio od vremena današnjega, postavljajući priču o udovicama u povijesni okvir tridesetih godina 20. stoljeća (točnije u 1938). Tada je hinduskim udovicama bio suđen isposnički život u izolaciji, daleko od obitelji i normalnoga svijeta. Još grozniji od te sudbine podatak je da su mnoge udovice postajale još kao djevojčice, a da vjenčanoga supruga nikada nisu ni vidjele, a kamoli konzumirale brak. Istraumatiziranom perspektivom takve osmogodišnje djevojčice, imenom Chuyia, nasilno otrgnute od majčine pregače nakon muževe smrti, redateljica nas vodi u čistilište za udovice u blizini velike vode. Tu grozotama nije kraj, jer među obespravljenim i izgladnjelim ženama izbrijanih glava zaprepašteno dijete nailazi na oskudicu, dementnu starost, interni teror i stravičan oblik ženske solidarnosti: da bi ostale preživjele, jedna od njih, ona najljepša (i neobrijana), prisiljena je na prostituciju s povlaštenom kastom s druge strane rijeke. Te mračne strane udovičkog vegetiranja, efektno predočene naturalistički ekscesnim likovima, Deepa Mehta ipak odlučuje neutralizirati, i iznutra — pozitivnom (zaštitničkom) energijom lijepe Kalyani (Lisa Ray) te dobrohotne Shakuntale (Seema Biswas), i izvana — romantiziranim zapletom s manekenskom pojavom nesuđena izbavitelja žrtvene djeve. Student prava iz liberalne brahmanske obitelji (John Abraham) — s one strane rijeke — osim središnje romanse, unosi u film i dah gandijevske slobode, koji djevojku izaziva da prijeđe simboličnu vodenu granicu između dvaju svjetova i spere svoje udovičke grijehe. Iako se može tumačiti kao ustupak zapadnjačkom gledatelju, koji čak i u groznim stvarima traži neku ljepšu stranu, taj se vodenastiji sastojak (priča o nemogućoj ljubavi) — utopljen u slikovit krajolik i obilato natopljen glazbom, ipak uklopio u gorku i trpku priču o Indiji, koja je tada, potkraj 1938, idealistički povjerovala kako će Gandhijeva ruka izbaviti djevojčice poput Chuyie. Hoće li redateljska ruka Deepe Mehta dohvatiti i četvrti element — zrak, teško je znati, no Voda je svakako artistički privlačan, pitak i instruktivan pogled u zagušeno žensko dvorište Indije.

Diana Nenadić