Povijesno i osobno

Povijesno i osobno

Slavko Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Novi liber, Zagreb, 2007.

Karlovački kapitalci kao da nemaju sreće s primjerenim recepcijskim odjekom, premda Goldsteinova nova knjiga pod naslovom 1941. Godina koja se vraća možda ipak uspije skinuti prokletstvo debelih i na prvi pogled, prema kriteriju današnjih čitateljskih trendova, neatraktivnih knjiga. Jer, podsjetimo, prije sedam godina Goldsteinov sugrađanin iz djetinjstva Stanko Lasić objavio je gusto tiskanu knjižurinu od sedamstotinjak stranica, pomalo je suhoparno naslovivši Autobiografski zapisi, a u medijima u doba pojavljivanja nije doživjela ništa osim osnovne informacije o otiskanosti i naknadne nagrađenosti nagradom Vladimir Nazor, dok ju je književna kritika mahom zaobišla, kao i razni žiriji za književne nagrade, ne uvrštavajući je čak ni u konkurenciju, premda ta knjiga i dan-danas nenadmašeno stoji na apsolutnom vrhu autobiografskoga žanra u hrvatskoj književnosti, ujedno pružajući književnim teoretičarima zanimljiv i kreativan spoj izvrsna literarnog i već otprije cijenjena Lasićeva znanstvenog diskursa na temeljima njegovih osobnih kvaliteta: kirurške preciznosti u strogo discipliniranoj metodologiji i analizi te erudicijske širine i intenzivnosti u poniranju do srži ideja i fenomena.

Goldsteinova je 1941, čini se, imala nešto više sreće s medijskom pozornošću. Ipak, već je Marko Grčić u »Globusu« reagirao mišljenjem da 1941. Slavka Goldsteina još ni izdaleka nije pobudila onoliku pozornost koliku zbog važne i osjetljive problematike zavređuje, a možda je razlog tomu što nas Goldsteinova knjiga ne hrani ikonografijom, mitovima i tračevima prošlosti, ukratko nama dragom povijesnom manipulacijom, nego istinom, iznad svega osobnom istinom, što je možda još dragocjenije i autoritativnije s obzirom na kompromitaciju kolektivnih naracija u široku rasponu od školskih udžbenika pa do kvazihistoričara, među kojima nekoliko njih autor poimence i pristojno proziva u svome poštenom djelu.

Ovo djelo, najopćenitije određeno kao publicističko, u sebi sadrži bogat spektar legitimnih pisanja o osjetljivoj povijesti unatoč tome što prekopavanje groblja sjećanja iz toga razdoblja još može ostaviti bolne posljedice u dušama živih ljudi, dok će neopterećeni i oni mirne savjesti knjigu čitati s užitkom, ma koliko u nebrojenim slučajevima problematizirala mučne i morbidne teme. Ta mučnost i morbidnost nadživljena je autorovim duhom, etikom i stilom koji istraženu faktografiju i statistiku humanizira živopisnim anegdotama, oblikovanjem povijesnih subjekata i objekata kao nesretna bića od krvi i mesa te nostalgijom i čistoćom djetinje perspektive koja je natjerana na izoštravanje preranim odrastanjem zbog užasa u neposrednoj okolini, dok dinamiku i svježinu u ovome rukopisu čak i historiografskih ambicija autor ostvaruje povijestima koje su, uvjetno rečeno, na nižem stupnju historiografskih istina, ali koje su ujedno i daleko životnije, reklo bi se: bliže terenu. Tu je, dakako, uključena i osobna povijest (odrastanje u ratu i obiteljska sudbina u ratu), kao i intimna pobuda (očev nestanak u logoru), što u genezi djela nije postavljeno kao frustracija, nego kao motivacija, a sve kompleksnosti u dubinama te osobne tragedije autor spašava od banalnosti, kiča i patetike s pomoću neutralnosti povijesnih činjenica i spisateljskom izvrsnošću kada u ritmu pripovijedanja dođe vrijeme za osobniji ton, demonstrirajući kako partizani i ustaše, kao i pikantne povijesne priče o (i)racionalnosti krvave sprege Hrvata i Srba, čine okvir našega obiteljskog portreta, ne nužno za mržnju, ali svakako za misterije.

Igor Gajin