OPSEŽAN I ZAHTJEVAN POSAO

OPSEŽAN I ZAHTJEVAN POSAO

Nikola Nalješković. Književna djela, prir. Amir Kapetanović, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.

Djela Nikole Nalješkovića, važnoga pisca hrvatske renesanse, dosad su u kritičkom izdanju objavljena samo jednom, i to još potkraj 19. stoljeća, u Akademijinoj ediciji Stari pisci hrvatski, i to u dva sveska: Pjesni bogoljubne, Pjesni od maskerate, Komedije, Poslanice i nadgrobnice priredio je za Stare pisce hrvatske, knj. V, Đuro Daničić još 1873; a Pjesni ljuvene priredio je S. Žepić u istoj ediciji (Stari pisci hrvatski, knj. VII, Zagreb 1876). Ta izdanja vrlo su brzo doživjela kritičke primjedbe (Milan Rešetar, Ispravci i dodaci tekstu starijeh pisaca dubrovačkijeh, Rad JAZU, 119, Zagreb, 1894) te je već davno bilo jasno da Nalješkovićeva djela u hrvatskoj književnoj kulturi nisu izdana u relevantnom kritičkom izdanju. No, takvo stanje trajalo je više od jednoga stoljeća unatoč tome što je prošlo već dosta vremena otkako je upozoreno da postoji Šipanski rukopis iz 17. stoljeća i otkako se utvrdilo da je taj rukopis, vjerojatno, najvjerniji zapis Nalješkovićevih djela. Amir Kapetanović prihvatio se opsežna i zahtjevna posla te priredio sva Nalješkovićeva književna djela prema spomenutom rukopisu koji sadržava najrelevantniju, dosad najstariju i najpouzdaniju varijantu tekstova renesansnoga pisca. Ovo izdanje ima za hrvatsku književnu kulturu posebno značenje. Prvo, ne pronalazi se često rukopis koji bi bio relevantniji od onih već poznatih; drugo, izdavanje tekstova prema novom rukopisu nadasve je zahtjevan i mukotrpan posao, traži posebna tekstološka znanja kojima su rijetki vični, a isto tako preciznost, pouzdanost u transkripciji, iznimno dobro poznavanje staroga jezika, različitih varijanata stare grafije i slično. Ako je usto još i riječ o takvu piscu kao što je Nikola Nalješković, koji je ostavio neobično bogat i žanrovski razveden opus — pisao je ljubavne pjesme, farse, pastorale, komedije, poslanice, maskerate i nadgrobnice — onda je priređivanje tekstova u novom, kritičkom ruhu prema najstarijem poznatom prijepisu zaista izniman kulturni događaj.

Amir Kapetanović jedan je od rijetkih mladih stručnjaka koji je u slijedu tekstološke škole Josipa Vončine ovladao brojnim i zahtjevnim problemima što ih tekstologu postavlja kritičko izdanje staroga teksta.

On se prihvatio nadasve zahtjevna, teškog analitičkog i detaljnog posla priređivanja kritičkog izdanja svih književnih djela Nikole Nalješkovića na najsuvremenijim tekstološkim načelima, a izdanje je opremio svom relevantnom aparaturom, uobičajenom za takvu vrstu izdanja. Pritom pripređivač nije samo pročitao i u suvremenu grafiju prenio opsežan tekst svih Nalješkovićevih djela prema Šipanskom rukopisu nego je izdanje popratio relevantnim kritičkim aparatom u kojem donosi inačice nekih drugih čitanja Nalješkovićevih rukopisa (primjerice ona čitanja koja se nalaze u Starim piscima hrvatskim ili pak u Rešetarovim ispravkama i dodacima). Riječju, sve varijante i tekstološke inačice koje se nalaze u nama danas poznatim prijepisima Nalješkovićevih djela mogu se vjerno pratiti u Kapetanovićevu izdanju. Samo izdanje Nalješkovićevih djela popraćeno je iscrpnim predgovorom u kojem se opisuje pjesnikov život i analizira njegov književni opus. Na kraju knjige opsežan je rječnik.

Za stariju hrvatsku književnost, čija se djela rijetko priređuju u novim izdanjima ili u izdanjima prema novopronađenim rukopisima, takvo prezentiranje Nalješkovićevih djela od neprocjenjiva je značenja i samo po sebi, a isto tako i zbog promijenjena odnosa prema renesansnom autoru čiji je status do sada nekako uvijek bio status pisca drugoga reda, pisca u sjeni Marina Držića. Od disertacije Rafe Bogišića (Književno djelo Nikole Nalješkovića, Rad JAZU, Zagreb, 1971) Nalješković je nekoliko desetljeća bio zanemaren od književne povijesti, da bi posljednjih godina interes za njegov djelo naglo porastao. Spomenimo samo da je dubrovački renesansni pjesnik i komediograf u recentno doba dobio svoj zbornik (Pučka krv, plemstvo duha, ur. Davor Dukić, Zagreb, 2005), zatim monografski prikaz (Bojan Đorđević, Nikola Nalješković dubrovački pisac XVI veka, Beograd, 2005), da se često spominje u modernom historiografskom opisu Dubrovnika iz pera Zdenke Janeković Römer Okvir slobode kao primjer povijesnih izvora svakodnevice te da motivi, teme i citati iz njegovih komedija često služe kao primjer u prikazivanju fenomenologije žene u svakodnevici Dubrovnika u knjizi Slavice Stojan Vjerenice i nevjernice. Razlozi pojačana interesa struke za Nikolu Nalješkovića leže u novim metodama književne znanosti, ponajprije u kulturnom materijalizmu čijoj metodologiji realistički, dokumentaristički slojevi Nalješkovićeve komediografije pružaju obilje analitičke građe. Isto tako njegove maskerate ishodište su za analizu i razumijevanje tjelesnog u ranom novovjekovlju. I moderni književnoantropološki pristupi književnom tekstu u Nalješkovićevim djelima otkrivaju specifične elemente autobiografičnosti, bogate izvore oblikovanja individualnog identiteta: mislim pritom na Nalinu ljubavnu liriku koja uvelike izmiče kodificiranim opisima ljubavi i ljepote. I moderni interes za popularnu kulturu i njezina ishodišta u lirici renesansnoga pjesnika pronašao je lijepe dokaze koegzistencije visokog i niskog, elitnog i popularnog. Sve to pokazuje da je kroatistička struka iz temelja promijenila odnos prema renesansnom pjesniku te da se njegov status bitno promijenio. A za dalja čitanja i tumačenja tog pisca knjiga Nikola Nalješković. Književna djela u kritičkom izdanju Amira Kapetanovića nedvojbeno je relevantan poticaj i još bolji izvor za detaljno i točno, precizno i analitičko čitanje smislova i značenja Nalješkovićeva djela.

Knjiga Sabrana djela Nikole Nalješkovića koju je priredio Amir Kapetanović sadrži ova poglavlja: 1. Život i djelo Nikole Nalješkovića; 2. Bibliografija (s literaturom o Nikoli Nalješkoviću i bibliografskom bilješkom o rukopisima i tiskanim djelima Nikole Nalješkovića); 3. Djela Nikole Nalješkovića. U tom trećem dijelu donose se u kritičkom izdanju književna djela Nikole Nalješkovića ovim redom: Pjesni ljuvene (181 pjesma); Poslanice (36 poslanica); Nadgrobnice (4 nadgrobnice); Komedije (7 komedija); Pjesni od maskerate (12 maskerata); Pjesni bogoljubne (15 pjesama). U IV. odsječku nalaze se Tekstološka načela i napomene, a u V. poglavlju Rječnik.

Dunja Fališevac