Opreka fikcije i zbilje

Opreka fikcije i zbilje

Gerard Genette, Metalepsa, prev. Ivana Franić, Disput, Zagreb, 2006.

Metalepsa je izvorno retorički pojam čije se značenje i proučavanje s vremenom proširilo na naratologiju, odnosno postalo modelom analize pripovjednih tekstova. Gerard Genette u nedavno prevedenoj eponimnoj knjižici bavi se upravo tim proširivanjem metalepse na tumačenje različitih umjetnosti i prikazivačkih praksi: koristeći se uglavnom primjerima iz literature, filma i kazališta, a potom i televizije i slikarstva, autor pokazuje da je metalepsa u svim navedenim umjetnostima mnogo češća nego što se to na prvi pogled čini te da je ona jedan od nužnih pojmova za tumačenje narativnih oblika. Metalepsa je u osnovi vrsta metonimije kojom se objašnjava ono što slijedi kako bi se shvatilo ono što prethodi, ali i obratno; primjerice, u književnom iskazu živio sam umjesto umirem. Pojam izvorno znači permutaciju, promjenu, te predstavlja uporabu jedne riječi umjesto neke druge prijenosom značenja, pri čemu ga je vrlo lako pobrkati s metaforom ili metonimijom. Genettova književno-retorička inovacija sastoji se upravo u proširivanju toga retoričkog pojma, pri kojem ga razumijeva ponajprije kao jezični postupak nastao na temelju proučavanja figura, kao temelj za analizu fikcijske dijegeze i tzv. metaleptične fikcije. Preciznije rečeno, metalepsa nam služi da bismo uspostavili odnos između dijegeze i metadijegeze u fikciji, da bismo lakše shvatili relaciju između tzv. primarne razine (stvarni svijet) i razine proizvoljno uzete kao fikcijske (pripovjedni svijet književnoga djela). Genettova knjiga obiluje primjerima te vrste i autor se na zanimljiv način koristi upravo najpopularnijim filmovima i književnim ostvarenjima da pokaže metaleptično djelovanje — primjerice u tekstu u kojem se autor pretvara da intervenira u radnju za koju se pretvara da je samo iznosi ili pak u filmu gdje slika napušta svoj okvir, odnosno lik silazi s kazališne scene ili izlazi iz ekrana platna.

Mogli bismo dodati da Genette ne pravi jasnu razliku između metalepse i tzv. realizirane metafore, koja ima precizno mjesto u proučavanju književnosti. Također proširuje značenje tog pojma i na discipline unutar kojih se spomenute analize doimaju nategnutima i kadšto proizvoljnima. Ipak, teorijska inovativnost s koje se ova knjižica čini korisnim štivom uglavnom je vezana uz opreku fikcije i zbilje, i tu je Genette najuvjerljiviji. Metaleptični transfer od heterodijegetskog povjesničara / kroničara do homodijegetskog pripovjedača u osnovi je precizno artikulirana razlika između klasičnog postupka ulaska autora u svoju fikciju do ulaska fikcije u autorov stvarni život. Taj upad fikcijskoga u zbilju temelj je superpozicije izmišljenoga svijeta u odnosu na stvarni i stoga zanimljiv za analizu suvremene (postmoderne) proze ali i općenitog kršenja narativnoga koda u drugim suvremenim umjetnostima. Naime, zanimljivost je u tome što samo pripovjedni tekst može dati pristup subjektivnosti neke osobe time što je izmišlja dok se pretvara da je prikazuje, i upravo u ovoj točki nalazi se snaga književnosti: iluzija se sastoji u tome da se fikcija prihvati kao zbilja. Genette tu tezu nadograđuje analizirajući raznovrsne filmove i romane s primjerima fikcije unutar fikcije odnosno medijski poznatih ličnosti, koje od stvarnih postaju fikcionalni likovi. U tom su smislu za autora upravo film i kazalište dvije temeljne tipske umjetnosti metalepse, koja je u osnovi prekoračenje granice između stvarnoga svijeta i iluzije, izlaženje iz okvira. Na razini književnoga djela, to je pak razlika između dva univerzuma (lika i pripovjedača), odnosno problem prisutnosti pripovjedača u vlastitom pripovjednom tekstu. U krajnjoj liniji, radikaliziramo li Genettove teze, možemo reći da je autobiografija u potpunosti metadijegetički tekst (postoji Ja koje živi i Ja koje pripovijeda o tome), tako da se i svaki iskaz o sebi može smatrati metaleptičnim. U primjeru cirkularne metalepse iz poznate priče o caru koji sanja da je leptir koji sanja da je car ili pak crteža dvije ruke koje istovremeno crtaju jedna drugu, metalepsa nam se pokazuje kao mnogo više od obične retoričke figure, postajući sredstvo tumačenja svijeta i naše vlastite egzistencije.

Tonči Valentić