O PIJAVICAMA I O MAČKAMA

O PIJAVICAMA I O MAČKAMA

Marko Pogačar, Pijavice nad Santa Cruzom, AGM, Zagreb, 2006; Branislav Oblučar, Mačje pismo, SKUD Ivan Goran Kovačić (Nagrada Goranova proljeća), Zagreb, 2006.

Čim pjesnik spomene neko daleko egzotično mjesto, kritičar će se spontano uhvatiti za semantički konkretizam, jedan od posljednjih pjesničkih pravaca u hrvatskom pjesništvu, koji ove godine broji tri desetljeća od nastanka. Nije tu toliko riječ o egzotici koliko o pjesničkom postupku u kojem svako ime i neka druga vrsta riječi mogu postati oštrom metaforom, pa ako je Sever mogao posegnuti za Isfahanom, što ne bi Pogačar za Santa Cruzom, samo što je to izletište, istini za volju, već poodavno izišlo iz mode. Ako je dakle Tonko Maroević isto tako prije tridesetak godina poticao na uzimanje tema iz druge ruke, mladi Marko Pogačar (1984) nudi semantički konkretizam iz treće ruke osokoljen lijepim navodom Branka Miljkovića: »Opasnosti prevaziđene metaforom na drugom će mestu zapevati opasnije.« Pogačaru valja svakako progledati kroz prste jer mu ne nedostaje malešovske začuđene drskosti prema stvarnom. On ne povezuje samo mjesta u Španjolskoj nego i kulinarstvo s farmakologijom, prema tome radi spretno na lotreamonskim randevuima između strukâ kao da je riječ o pukoj turističkoj promidžbi:

dočekaj me

raširenih ruku

u haljini od Andaluzije

u čizmama od Kastilje ispeci mi

palačinke s prozacom i

kontroliraj kretnje ako te

pogazi neko trotaktno

čudovište kako ću si

to oprostiti?

(Cante Chico)

To misli i pogovorač Kruno Lokotar kad kaže da »Marko Pogačar s lakoćom, s glavom u svemiru i nogama na zemlji, brije po globalnom gradu i selu, ležerno razgovara s historijskim, zaviruje u tamu školjke, o vječno reflektira na jedini mogući način — kao svakodnevnom.« Nama se čini da Pogačarovi izgledi u poeziji počinju prema kraju zbirke, kad se umori od brijanja hipermetaforikom i kad već mora »znati / da jedina sigurna vrata u životu / jesu izlazna.«

Izuzme li se rima prezimenâ, ništa više ne povezuje Pogačara s Oblučarem. Sve što je u prvog ekstrovertna egzotika u drugoga je bijeg u intimu poetskoga, koje se okuplja oko teme mačke kao simbola kućevnosti. »S mačkama sam mačka / i tu je tačka« ustanovit će Branislav Oblučar (1978) kad mu je već mjerodavnost nad oblucima preoteo Francis Ponge. I treba mu vjerovati kada kaže: »s mačkama sam ali / ali kako ih slijediti« jer »brže su od slova / opreznije od riječi.«

Ovdje se razabire uža zaokupljenost ove zbirke o mačkama jer je ona zapravo metafora pisanja poezije, sve u svemu mačji su događaji alegorija. Ali vrijedi i obrat po kojem se bavljenjem riječima osposobljujemo za doticaj sa stvarnim:

Riječ me iznova rodi

u psa, u mačku

crkveni toranj

.....................

mijaukne li kao mačka

zalaje li kao pas

odzvoni li kao toranj

Cijelo Mačje pismo niz je poput mačje pređe tananih varijacija i inačica, još bolje stilskih vježbi o pisanju poezije, o problemima koji mačjom okretnošću izmiču onima koji ih znanstvenom akribijom hoće zateći na djelu pa zapažaje zatočiti u recept.

Oblučar je dobroćudan i dobrodušan pa daje utočište u tekstu beskućnim mačkama, ali i drugim životinjama: »za inat snijegu u rano proljeće / mačka je omacila pet / lastavica.« Na sličan način Oblučar prima u svoj tekst i druge autore, kao što su fantastični animalist Franz Kafka, Montaigne, Eliot, Pavese, poznat mačkoljub Charles Baudelaire. Napisavši zbirku potpuno izvan hrvatskoga pjesničkog mainstreama, Oblučar se udaljio od svakoga pjesničkog i inog jednoumlja u egzotizam suptilnosti nejunačkom vremenu usprkos.