Nova slika povijesne istine

Nova slika povijesne istine

Malcolm Scott Hardy, Velika Britanija i Vis. Rat na Jadranu 1805. – 1815. godine, prev. Vera Domany–Hardy,Književni krug Split, 2006.

Nedavno je u Biblioteci znanstvenih djela Književnog kruga Split tiskana knjiga britanskoga povjesničara Malcolma Scotta Hardyja pod naslovom Velika Britanija i Vis. Rat na Jadranu 1805. – 1815. godine. Budući da je autor u nas otprije malo poznat, korisno je kazati kako je naobrazbu iz povijesti i starih kultura stekao na Londonskom sveučilištu i Institutu Warburg. Od 1966. do 1996. u okviru Britanskog savjeta djelovao je u više zemalja, 1970–1973. boravio u Zagrebu, te bio kulturni ataše u Milanu, Parizu i Rimu, dok je karijeru završio na položaju direktora odjela institucije za promociju umjetnosti stranih zemalja u Velikoj Britaniji. S odlaskom u mirovinu intenzivno se bavi istraživanjima britanskih odnosa s Hrvatskom u prošlosti, pa je posebne prinose dao u zborniku o prilikama unutar grada Rijeke u Adamićevo doba. Posvetio se i tematici židovske genealogije u doba Austro–Ugarske Monarhije. Kao ataše i funkcioner British Councila pisao je mnogo u svrhu svoje službe te objavio nekoliko povijesnih vodiča, kao i znanstvenih radova unutar navedene tematike.

Privržen britanskim uspomenama i tragovima na hrvatskoj obali, Malcolm Scott Hardy latio se propitivanja u kojim su sve okolnostima oni nastajali. Netom tiskana knjiga u tome otvara novo poglavlje jer iznosi izvorne spoznaje o mnogočemu što ih je prouzročilo i pratilo u najjačem sloju. Nastojeći ispuniti sebi postavljenu zadaću, naime, razumljivo se usredotočio na Vis, stvorivši zanimljivo štivo. Potvrdio je kako oko stranca često prodire dublje od domaćega, te da stranci imaju običaj osvrtati se na naizgled sporedne detalje koji kod domaćih ljudi otprve ne pobuđuju znatnije zanimanje. To uglavnom vrijedi za niz povijesnih izvješća učenih Britanaca o hrvatskoj obali, pa i za pisanje ovoga suvremenog, dobro školovana autora, čiji je prinos nedvojbeno višestruk.

Nova knjiga prikazuje zbivanja na Jadranskom moru za vrijeme napoleonskih ratova sa stajališta britanskog istraživača te predstavlja novitet u našoj historiografiji. Precizno opisuje prisutnost britanske Kraljevske mornarice i vojske na Visu, prije i nakon proslavljene pomorske pobjede njihova ratnog brodovlja pred otokom 13. ožujka 1811. nad brojčano premoćnom francuskom eskadrom. Pritom sustavno razrađuje široke prilike boravka Britanaca s uvidom u individualne sudbine sudionika ondašnjih sukoba na Sredozemlju. Tako izravno zalazi u važna pitanja napoleonske okupacije naših krajeva, ali i međusobnog odnosa velikih sila. Djelo pobuđuje zanimanje čitatelja jer iznosi dosad neotkrivene podatke i svježa znanja o navedenu sadržaju. Bitno je da su u tu svrhu iskorišteni bogati fundusi britanskih arhiva te još nerasvijetljeni, općenito slabo istraženi dokumenti. Iako je tema već višekratno obrađivana, nije bila ni približno cjelovito pojašnjena. Nedostatnost dosadašnjih prikaza, kako navodi i sam autor, proizlazi iz toga što u njima nije realiziran integralni pristup koji bi objedinio diplomatske, ekonomske, lokalne, mornaričke, političke i vojne aspekte događanja.

Uvodnim poglavljem autor sažima razloge britanskog angažmana na Sredozemnom, a potom i Jadranskom moru, opću strategiju, odrednice i ciljeve, kao i metode onemogućavanja, blokade i uništavanja sfera francuske moći i utjecaja. Ima tu govora o trgovinskim aspektima, nabavi građe nužne za onovremenu brodogradnju i održavanje brodovlja, neprekidnoj brizi britanskog Admiraliteta o kontinuitetu premoći nad francuskom ratnom mornaricom, sporosti i nedostatnim komunikacijama vojnoga vodstva, gospodarskom ratu i kontinentalnoj blokadi, kao i potpori saveznicima, pronalaženju i angažiranju disidenata i stalnu poticanju individualnih pobuna protiv francuske uprave u Ilirskim provincijama. U prvi plan ipak dolazi tvrdnja da na globalnoj slici zbivanja Jadran nikada nije bio glavno poprište rata. Glavni pohodi, koji su iziskivali veći broj ljudi i sredstava, bili su drugdje, ali ih se pisac dotiče sa svrhom rasvjetljavanja stanja u središtu pozornosti.

U sljedećem poglavlju obuhvaćeno je razdoblje od povlačenja ruske ratne flote nakon sklopljena mira između Napoleona i cara Aleksandra u Tilsitu 1807. do legendarne bitke kod Visa prve godine drugog desetljeća. U tom razdoblju borbe za prevlast na Jadranu neprestano je patrolirao manji broj britanskih bojnih brodova, uglavnom ploveći pojedinačno, malokad u formaciji flote. Zadaća im je uz nadzor prometa bila praćenje francuske brodogradnje u Veneciji te borbene spremnosti neprijateljske mornarice u ostalim lukama: Anconi, Gružu, Zadru...; održavanja komunikacije sa savezničkim Austrijancima u Trstu; ometanje neprijateljskih veza preko mora, kao i vrlo unosna djelatnost pljenidbe ili uništavanja neprijateljskog brodovlja (gusarenje!). Pod takvim okolnostima izrazito se nameću geostrateške pogodnosti Visa. Napoleonu je očito bilo vrlo bitno osvojiti udaljeni otok čim upotpunjavanje regionalnih pomorskih snaga omogući razvoj događaja, a ciljevi su mu bili isključivo gospodarske prirode — sprečavanje dotoka britanske robe na austrijski teritorij. S druge pak strane britanski je admiralitet postupno — putem izvještaja kapetana brodova, čiji su posjeti luci Sv. Jurja i Komiži bivali sve učestaliji — stjecao uvjerenje o nepobitnoj važnosti te presudne točke jadranskog prostora. Približio se činu njezina osvajanja i utvrđivanja pogotovo kad je izgubio sidrišta nedaleko Umaga, a Francuzi zauzeli vrlo pogodne baze na Lošinju. No nakon što je francuska flota iz Ancone pod zapovjedništvom kapetana Dubordieua potkraj 1810. izvela izravni prepad na luku Sv. Jurja, zarobivši i spalivši nekoliko desetaka usidrenih lađa, te opljačkavši skladišta, Britanci napokon shvaćaju vrijednost Visa. Dapače, odlučuju se utaboriti u glavnoj uvali Sv. Jurja na sjevernoj strani s najvećim, još od antike važnim naseljem. Već sljedeći napad Dubordieuove flote — epizoda čuvena kao Prva viška bitka — završen je francuskim porazom.

Opis tih događaja u knjizi vrlo je jasan i opsežno dokumentiran. Glavni je pak naglasak Hardy svjesno stavio, kao svojevrstan kuriozum, na ispravak legende o tadašnjem kapetanu fregate Williamu Hosteu, koji je pukom slučajnošću zapovijedao korvetom i trima fregatama koje su sudjelovale u bitci. Inače je bio podčinjen starijim časnicima — konkretno tadašnjem zapovjedniku jadranske eskadre kontraadmiralu T. F. Fremantleu, a autor raskriva njegove gotovo gusarske pothvate utvrđujući kako se nemilo obogatio ratnom pljenidbom. Neporecivo mu je pak pravo na slavu iz Viške bitke preuveličala, nakon što je on 1828. umro, njegova udovica, oxfordska grofica — naručivši pisanje njegove biografije i priskrbivši mu grobnicu tik uz admirala Nelsona u kripti katedrale sv. Pavla u Londonu. Uz takvo smišljeno osiguranje ugleda čak je po Hosteu nazvan otočić na ulazu u višku luku, na kojemu je izgrađena obalna baterija. Naknadno su mu neopravdano pripisani i nacrti planova drugih baterija, iako ih je još 1808. sačinio kapetan fregate Campbell. U domaćim je našim izvorima, pak, potpuno nepravedno, Hoste najčešće spominjan časnik britanske Kraljevske mornarice, proglašavan komodorom, odnosno kapetanom kojemu je povjereno više bojnih brodova, a zgodimice je čak promoviran u admirala!?

Slikovito razvijena povijesna priča nastavlja se uvidom u prilike kad nakon slavne bitke cijelu godinu nije pokrenuta akcija za pripremanu okupaciju Visa. U dugotrajnoj raspravi tijekom koje britanska mornarica i kopnena vojska pokušavaju jedne drugoj prebaciti odgovornost, autor u poglavlju Odgode i izviđanja potpomognut dokumentacijom admiraliteta i ratnog kabineta vlade, kao i pismima pojedinaca na visokim položajima, pojašnjava situaciju. Kronični nedostatak ljudstva, angažirana u strateškom čuvanju vojnih baza na Gibraltaru i Malti, kao i dugoj obali Sicilije, nalagao je redukciju ofenzivnih akcija. Bojno je brodovlje također bilo zauzeto obranom baza ili blokadom neprijateljskih luka. Tisućama već aktiviranih mornara i vojnika bile su potrebne nove tisuće pa su obje zaraćene strane nastojale mobilizirati alternativne izvore ljudstva, dok je britansko vojno vodstvo uporno odbijalo brojne prijedloge za izravne udare na Vis. Stalna prijetnja moguće francuske invazije s obližnjega Hvara također je akciju činila rizičnom. Ipak, teški gubici francuske i talijanske mornarice 1811–2. te povlačenje vojske iz Ilirskih provincija zbog Napoleonovih priprema za pohod na Rusiju naposljetku su zajamčili sigurnost uvođenja britanske vlasti na otoku.

U travnju 1812, iskrcavši postrojbe, Britanci službeno zauzimaju Vis. Odmah su prionuli izgradnji utvrđenja i uspostavi uprave, koja se pobrinula i za nove cisterne da riješi nedostatak vode. Sagrađene su vojarne za smještaj garnizona, uređeno brodogradilište nužno luci takve važnosti, te je stvorena infrastruktura koja će poboljšati život otočkog življa. No Vis je ponajprije iskorišten kao odskočna daska i središnja čvrsta točka britanske blokade Jadrana. Štoviše, s njega su prvih mjeseci 1813. u koordiniranoj akciji kopnene vojske i mornarice osvojeni obližnji otoci Lastovo i Korčula. Koristeći se opsežnom dokumentacijom o svemu tome, Hardy je potvrdio utemeljenost svojih zapažanja. Osim iznošenja niza pojedinosti tehničke naravi iz raznih pismohrana, u cjelovito osvjetljenje britanskog zaposjedanja Visa živopisno je inkorporirao i detalje odnosa među službujućim časnicima, civilnom životu na otoku, crtice o trgovini i krijumčarenju, zdravstvenim prilikama, čak i o boravcima važnih gostiju, primjerice austrijskog nadvojvode Franza sa suprugom jeseni 1813.

U završnom poglavlju ukratko su predočene ratne okolnosti 1814. zbog kojih Vis gubi na strateškoj važnosti, a time i brojnu posadu. Slično procesu okupiranja otoka i odlazak Britanaca, zbog raznih peripetija s Austrijancima, koji su htjeli otok preuzeti što prije, potrajao je do srpnja 1815. Tada je dokinuta i nazočnost Britanaca na Jadranu, ali se autor osvrće i na Drugi svjetski rat, kada im je Vis ponovno poslužio kao vojna baza u borbi protiv Hitlerove Njemačke. Time su u povijesno-politički logičnoj povezanosti bolje kontekstualizirana sva podrobna opisivanja stanja iz ranoga 19. stoljeća u lepezi mnogo široj negoli nalaže osnovni sadržaj, što pridonosi boljem razumijevanju okretanja velikih sila našim prostorima, a to uzdiže i opće značenje knjige.

Na kraju knjige nalazi se i više dodataka, s pomnim popisom izvora, nazivlja mjesta, stanovništva i pojedinačnih titula, zatim vojnih i mornaričkih oznaka te mapa i zemljovida, glosarij, biografske bilješke o protagonistima, kao i temeljiti opisi brodovlja i vojnih postrojba što su sudjelovali u okupaciji Visa. Uz to, radi svrsishodnosti teksta, koji je otisnut dvojezično — na hrvatskom i engleskom jeziku, kao rezultat hvalevrijedna istraživačkog posla valja istaknuti brojne izvorne ilustracije, mahom prvi put iznesene u javnost. Iz svega može se zaključiti da je autor, vješto se koristeći mrežom vrela, s lakoćom isprepletao zapažanja sinteznoga smisla s detaljističkim analizama, što knjizi daje posebnu vrijednost, kako za prosječna čitatelja, tako i za stručnjaka. Nastala radom pronicava istraživača, ona mijenja sliku povijesne istine o otoku Visu u jednom važnom dobu, pa je treba preporučiti uz pohvalu prevoditelju i izdavaču.

Vicko Fisković