Nostalgija krimića

Nostalgija krimića

Koliko god Tadić bio majstor socijalnokritičkog krimića, smještena u narušenu zbilju i naličje poslijetitovske Jugoslavije, drugo je obilježje njegovih minimalističkih remek–djela nostalgija

Osamdesete godine prošloga stoljeća donijele su hrvatskome igranom filmu Zorana Tadića. Taj će ga redatelj svojim opusom tih godina autorski obilježiti. Što je ono neodoljivo, ono što plijeni u Tadićevim filmovima? Osebujan spoj žanra trilera i neke navlastite nostalgije! Ako ijedan autor u ciklusu Hrvatski žanrovski film neupitno pripada rečenom sklopu, onda je to Tadić. Ako je ijedan od četvorice redatelja doista autor, odgovor je ponovno: da, to je Tadić. Nakon posebna, samo sebi svojstvena asketskog dokumentarnog niza (Z. P. Donji Dolac, Druge, Pletenice, Dernek), autor je odabrao nikoga drugoga doli Hitch... Hitch... Hitchcocka kao nadahnuće svog igranog opusa! Svih šest filmova iz osamdesetih nadahnjuje njegov suspense, dok je povratničko ostvarenje Treća žena (1997) izravna posveta – Trećem čovjeku.

Ipak, koliko god Tadić bio majstor socijalnokritičkog krimića, smještena u narušenu zbilju i naličje poslijetitovske Jugoslavije, drugo je obilježje njegovih filmova danas još iščitljivije negoli u vrijeme nastanka tih minimalističkih remek–djela. Naime, nostalgija! Nostalgija je onaj impuls, glavna emocija današnjega Tadića. Nostalgija iz prikazanog – od Ritma zločina do Orla – ali i sjećanja na osamdesete! Nostalgija svijeta u polaku umiranju, koji se danas doima nekako nepovratno ljudskijim. Ritam zločina (1981) slovi za kultni film cijeloga naraštaja. Počesto određivan kao fantastički triler, film je posveta obiteljskoj kući. Srušena kuća u Paromlinskoj 87 (negdašnji dom Hrvoja Turkovića) više je od simbola. Ona je alegorija začetka jednoga drugog zločina, nepopravljiva i neiskupljiva. Nasilna Fabijanova smrt u filmu slojevita je značenjima. Simbolička je to smrt ne samo staroga Trnja nego i Zagreba kao ljudskijega grada. Udarac Toše Jelića kamenom u protagonistovu glavu – kojim se ponovno uspostavlja ritam zločina! – simbolički je zločin prema svijesti svih nas koji smo odrastali u Zagrebu tih godina, kao sretna djeca iz eponimnoga Mirkovićeva dokumentarca. Zagreb više nikada neće biti isti! Nostalgija je to koja izvire iz današnjega gledanja toga tvrdokuhanog, fantastičkog horora običnog. Ivica Vidović utjelovljuje protagonista/voajera kao iznikla iz Slučajnog života (Peterlićev prvenac!). Samac Ivica, kao dobri duh Zagreba, Tadićev je alter ego, koji će ga pratiti filmskim osamdesetima. Pojavljivanje, pak, Toma Gotovca kao onoga koji utjelovljuje eksces u Ritmu zločina metafilmski je gest. Kako na performans iz Slučajnog života, tako i na druženje filmofila sedamdesetih i osamdesetih. Struktura Ritma zločina iz Pavličićeva predloška više nije toliko dramatična. Sjajna dosjetka o Fabijanovoj statistici zločina nema presudnu snagu u filmu. Prije će to biti Hegedušićeva i Cesarićeva Balada iz predgrađa. Osebujna, pak, crno–bijela camera obscura Gorana Trbuljaka sve je više izblijedjeli znak svijeta u nestajanju. I sama prikazana kopija kao da, poput njega, polako nestaje! Ritam zločina postaje kultom naših navlastitih sjećanja. O Zagrebu, ali o filmu samu!

Ivica Vidović, igrom neumoljiva usuda, prisiljen je otići iz Zagreba. Utočište nalazi u Samoboru, gdje ga Tadić smješta u Čovjeku koji je volio sprovode (1989). Tamo je knjižničar Filip zarobljen u Sto godina samoće. Marquezov naslov, koji u filmu uvijek iznova posuđuje Vidovićeva stara ljubav iz Ritma zločina, Božidarka Frajt, više je od knjige. U Čovjeku koji je volio sprovode Tadić je još izravniji i dorečeniji. Premda kritičarski neprepoznat kao autorski vrhunac, taj je film sukus autorove nostalgije. Knjižničar u provinciji, ima li nostalgičnijeg usuda od toga? Simbolički, lik nastao u Tadićevoj suradnji s Dubravkom Jelačićem Bužimskim ne propušta sprovode. Ima li, pak, morbidnije strasti od te? Niz smrti i ubojstava – ponovno u tamnoj, ovaj put koloriranoj Trbuljakovoj fotografiji, praćen atmosferičnom glazbom Brane Živkovića – nastavak je ritma zločina iz prvenca. I dok je Božidarka Frajt ovdje dio staroga svijeta zatočena u Sto godina samoće, Ivica / Filip u Sprovodima podleći će svojoj filmskoj i životnoj partnerici – Gordani Gadžić! Detalj njezina golog tijela razotkrit će u filmu spoj erosa i thanatosa. Naime, nesretni će knjižničar i sam postati suučesnikom u ritmu zločina iz strasti. Dvije sekvence odlaska s groblja – najprije ona ljubavnička, s Filipom i Elzom, a posebice ona na kraju s Dulićem i protagonistom, povezanih lisicama! – još su jedna Tadićeva posveta čuvenom završetku Reedova Trećeg čovjeka.

Uokvirujući ciklus Hrvatski žanrovski film (1981–1990), Ritam zločina i Čovjek koji je volio sprovode neprijeporni su filmovi nostalgije. Njezinih Sto godina samoće!

Marijan Krivak