Nepreuzetna igra

Nepreuzetna igra

Nino Mangano postavlja Ženidbu na scenu korektno, slijedeći niti grotesknog, na trenutke i nadrealnoga, Gogoljeva teksta, uspijevajući stvoriti zabavnu i koherentnu scensku igru

Ženidba Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, dugo očekivana druga ovosezonska premijera Kazališta Marina Držića, iako drukčijega stilskog rukopisa, nastavila je, repertoarni niz predstava iz prošlih sezona koje humorom privlače gledatelje u kazalište (Teštamenat, Ljubovnici). »Potpuno nemogući događaj u dva čina« — kako i sam autor definira Ženidbu — grotesknu komediju o proscima i trgovčevoj kćeri u Rusiji početka 19. stoljeća, gdje Gogolj donosi brojne, poslije prepoznate kao takve, elemente realizma avangardnih oznaka, redatelj Nino Mangano postavlja na scenu dubrovačkoga kazališta korektno, slijedeći niti grotesknog, na trenutke i nadrealnoga, Gogoljeva teksta, uspijevajući, uz dinamički pad u drugom dijelu predstave, ipak stvoriti zabavnu i koherentnu scensku igru. Mangano ne traži tu neki dublji metafizički smisao, pojedine Gogoljeve avangardne dosjetke (poput sicilijanskih gondola ili Ionescu slične konverzacije u salonu kuće Arine Pantelejmonovne) — ostaju ono što i jesu, bez potrage za suvremenim poveznicama, pa i bez otvaranja bilo kakva diskursa. I likovnošću (također groteskno-humorni kostimi Danice Dedijer i funkcionalna scena Marina Gozzea), kao i glazbom (skladateljica Paola Dražić-Zekić) pa i koreografijom (Žak Valenta), predstava ostaje unutar zadanih smjernica groteske i Rusije prve polovice 19. stoljeća ne upuštajući se u aktualizacije ni iznuđenu potragu za suvremenošću. Elementi vodvilja često su naglašeni, no tek u označavanju pojedinih scenskih situacija (poput, iz prijezvučnih filmova, teksta projicirana na vrhu pozornice), bez neke smislenije razložnosti.

Ipak, vjerojatno, najveća je zamjerka predstavi redateljski rad s glumcima: preveliko ustrajavanje na stvaranju tipova koje često dovodi glumce — kako sva tri prosca (Niko Kovač — Anučkin, Ivica Barišić — Kajgana i Branimir Vidić — Ževakin), tako i ženske likove (Glorija Šoletić — Agafja Tihonovna kao potencijalna zaručnica, Nina Hladilo — Arina Pantelejmonovna — teta, pa i Izmira Brautović — Flojkla Ivanovna, svodilja i Ana Bačić — sluškinja), gotovo, do karaktera komedije dell’arte, ne dopuštajući većem dijelu glumačkog ansambla iskazivanje vlastitih glumačkih izražajnosti, što pak vodi prema prilično površno razrađenim odnosima među likovima. Poseban je problem govor — tekst se igra prema klasičnom prijevodu Vladimira Gerića — no neki pokušaji semantičkih lokalizacija (više u tonu govora, i to ženskih likova, nego u leksiku), koji opet odgovaraju redateljskoj koncepciji stvaranja tipiziranih karaktera, doimaju se prilično nepotrebno i suvišno. Zato su pojedini prizori, koji u Gogoljevu tekstu nose snažne oblike irealnosti, poput plesa u Agafjinu salonu, ovdje tek komične situacije, bez imalo dramaturškog ili scenskog odmaka. U takvoj konstelaciji, od tipiziranih likova najviše se odmaknuo Frane Perišin gradeći svog Kočkarjeva kao istinskoga pokretača zbivanja snažne scenske energije, uz mladog Edija Jerteca, koji je Potkoljesina dijelom izvukao iz tipizacije, sažimljući u njemu komičan, no i groteskno-tragičan strah od bliskosti.

Mangano Ženidbu prikazuje ponajprije kao nepreuzetnu igru, ne tražeći tu neki dublji smisao izvan naznačenih smjernica. I takav redateljski postupak, koji se ipak čini pomalo zaostao u prošlom stoljeću, bio bi čak i legitiman da nije bilo prenaglašene i Gogolju neprimjerene karakterne tipizacije.

Dubrovačko kazalište s drugom ovosezonskom premijerom dobilo je još jednu komediju i Gogolja na sceni, no ne i predstavu koja bi propitkivala Novo (pa i u Gogoljevoj Ženidbi, a o repertoarnim odrednicama ne treba ni pisati) na bilo koji način.

Tomislav M. Bonić