Neka glazba nikada ne stane...

Neka glazba nikada ne stane...

Široki dinamički rasponi, sudjelovanje svakoga pojedinog izvođača, glazba koja se grize, guta i obožava – tako je zvučao Musorgski Akademskog simfonijskog orkestra moskovske filharmonije, ako se to uopće može opisati riječima. Moram priznati da takve Slike s izložbe nikada nisam čula (a vjerojatno i neću)

U petak, 30. ožujka 2007, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u sklopu ciklusa Plava oktava Zagrebačke filharmonije gostovao je jedan od najvećih hrvatskih dirigenata: Milan Horvat. Pod teretom godina, Horvat se teško kretao do pozornice, ali to ga nije smetalo da za dirigentskim pultom čvrsto ne uhvati i glazbu i orkestar. Dok je dirigirao Drugim koncertom za violončelo i orkestar, op. 126, Dmitrija Šostakoviča, Horvatovo se iskustvo sjedinilo sa životnosti jedne od naših najvećih (ako ne najveće) violončelistice Monike Leskovar. Čelistica je, posve zadubljena u glazbeni tekst, u svirku prenosila kontrasnu neobičnost Šostakovičevih linija – oporost i nježnost, melodičnost i grubi bijeg iz svih uobičajenih glazbeničkih odnosa. Šostakovičev je koncert za violončelo pisan kao dijalog između violončelistice (čiji je solo toliko eksponiran da orkestar gubi snagu) i pojedinih orkestralnih instrumenata – ponajviše udaraljkaša i puhača. To je dodatno omogućilo užitak u svirci Monike Leskovar, čije violončelo pjeva i grdi istodobno, prikazujući mijene različitih skladateljskih raspoloženja. Dijalozi s orkestralnim instrumentima na najrazličitijim razinama doveli su do komornoga zvuka u kojemu se izmjenjuju igre suhih i oporih te lirskih i nježnih glazbenih tonova. Nažalost – vjerojatno zbog premalo proba – puhači se nisu mogli posve nositi sa zadaćom solističkoga pariranja Moniki Leskovar, ali su udaraljkaši nastojali biti ravnopravni u dijalogu (premda se i u njih – ali rjeđe – čula stanovita nesigurnost).

U drugom dijelu programa Milan Horvat povukao je Filharmoniju u svijet raspjevane Brahmsove Prve simfonije u c–molu, op. 68. Bogat zvuk bio je rezultat sigurne dirigentske ruke i građe koja se jako dobro poznaje (maestro je dirigirao napamet). Orkestar je slijedio tu ruku, teme i harmonije, nastojeći se prepustiti glazbi. Filharmoničari su zvučali svježe, ne dopuštajući da se osjeti zamor koji obično prati poznata i često svirana djela. S druge strane, opet mi se učinilo da bi zvučanje bilo na još višoj razini da je orkestar imao mogućnost većega broja proba. No i ovako, Brahms je, premda s povremenim kočnicama, zvučao poletno.

A u subotu…! U subotu, 31. ožujka 2007. u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, u sklopu ciklusa Lisinski subotom, gostovao je Akademski simfonijski orkestar Moskovske filharmonije. Vođeni osjetilnom rukom Jurija Simonova (on je pokretima slijedio glazbu, zvuk, fraze, osjećaje, raspoloženja…) Moskovljani su ostavili dubok, dubok dojam. Njihova muzikalnost zadivila je već pri prvoj odsviranoj noti – uvertire Ruski Uskrs Nikolaja Rimskog–Korsakova (cijeli je program bio posvećen ruskim skladateljima, pa je veza između djela i izvođača bila još čvršća, premda sumnjam da bi ikakav orkestar ostavio takav dojam bez mnogo, mnogo sati provedenih na napornim probama). Nakon Korsakova, koji je izvođačima doista poslužio kao uvod, priprema za ono što će tek uslijediti, izveden je Koncert za violinu i orkestar u D–duru Petra Iljiča Čajkovskog. Na pozornicu je stupio ruski Paganini, Maksim Fedotov, čija je neupitna virtuoznost povela i orkestar i dirigenta – rijetko se čuje takvo međusobno razumijevanje i takva tehnička ravnopravnost (orkestar se bez problema nosio s brzim tempima i sjajnom izvedbom koje je nametao Fedotov). Doduše, izvedba Čajkovskog zbog toga je dospjela na rub virtuoznoga pretjerivanja. No Fedotov nije prešao granicu, svirajući s najvećom osjetljivošću, čitajući romantičkog zemljaka s dovoljno romantičnosti kako bi mu mogao dodati mnogo zahuktale suvremenosti.

U drugom dijelu programa orkestar je zasjao kao vjerojatno nijedan orkestar koji je stupio na pozornicu Lisinskog. Slike s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog izvedene su s toliko nevjerojatna poleta, s toliko muzikalnosti, daha, zamaha, gustoće, melodičnosti, blistavila i sjaja da se više uopće nisu slušale kao djelo nego kao čista glazba. Široki dinamički rasponi, sudjelovanje svakoga pojedinog izvođača, glazba koja se grize, guta i obožava – tako je zvučao Musorgski, ako se to uopće može opisati riječima. Moram priznati da takve Slike s izložbe, koje već slove kao otrcano i iscrpljeno djelo, nikada nisam čula (a vjerojatno i neću). Dirigent i orkestar osjetili su zapanjenost gledateljstva (kada su došli do kraja pomislila sam da bi sada bilo lijepo još jedanput odslušati cijeli koncert ispočetka), pa su publiku nagradili sa čak tri bisa. Hvala im na tome, jer doista smo željeli da glazba nikada ne stane…

Irena Paulus