Načini na koje se izlažemo

Načini na koje se izlažemo

Želim da svatko dobije priliku vidjeti svaki pogled, svaki pokret, svaku emociju, jer držim da je to važno. Ljudi su potpuno zaboravili gledati druge ljude, davati im vremena, osluhnuti ih, osjetiti ih

Predstava Teatar ljubavi Studija za suvremeni ples, premijerno izvedena 30. ožujka u Zagrebačkom kazalištu lutaka, djelo je mladoga redatelja Darija Harjačeka, kojemu je to prva suradnja s plesačima. S obzirom na osnovne motive, žudnju i zavođenje, teatar pokreta opravdani je izbor. Po mnogočemu izazovna, predstava za osnovu uzima nekoliko naglašeno kršćanskih arhetipa, poput Adama i Eve, anđela, bogalja, zavodnice, zatim klauna, mlade i udovice pa ih razvija putem tjelesnosti, da bi se dobila iznimna scenska napetost s vrlo dobro iskorištenim potencijalima izvođača (Branko Banković, Dina Ekštajn, Zvonimir Kvesić, Tomas Kutinjač, Ivana Miletić Piškor, Ana Mrak, Ana Vnučec i Bosiljka Vujević Mažuran). O predstavi razgovaramo s Dariom Harjačekom.

U baroknoj zbirci grafika koja vam je poslužila kao nadahnuće postoji sedamdesetak alegorija s temom ljubavi i erotike. U predstavi ste uporabili samo nekoliko općih mjesta. Možete li pojasniti svoj izbor?

— U knjizi Théâtre d'amour najviše me zaintrigirao sam naslov. Učinilo mi se vrijednim istraživanja koji su sve oblici i načini na koje se izlažemo pred drugima kako bismo iskazali želju da volimo i budemo voljeni. Naša žudnja oblikuje teatar. Taj teatar u sebi sadrži neizmjernu dramu, a ona je ljudima često nevidljiva. Drama se događa u tijelu i na tijelu. Želja mi je bila stvoriti neku novu vrstu ljubavne ikonografije. Svaka je scena iznova oblikovana alegorija. No ono što je za predstavu najvažnije događa se tek kad je alegorija stvorena: izvođači su zatečeni u situaciji koja ima izniman značenjski potencijal, no to je značenje samo teret. Tijelo se želi osloboditi značenja. Želi biti svoje. Želi voljeti. Ono što mi je bila namjera postići jest da izvođače izvučem iz polja simboličkog i uvedem u polje životnog. Upravo tom životnom energijom izvođači komuniciraju s publikom. Iza priče ne skriva se nikakva ideologija, nego jednostavna potreba da se vratimo elementarnosti života, da se vratimo tijelu, da uzmemo vremena gledati druga ljudska bića.

Zbog čega ustrajavate na tako sporom tempu, koji s vremenom postaje zamoran?

— Tempo predstave zasigurno nije tempo vaše omiljene televizijske serije. Taj se tempo ne gradi od brzine kretanja ljudi ili scena. On se gradi na suptilnom osjećaju za detalje. Unutar toga sustava postoji itekako razigrani ritam. No to mnogim ljudima jednostavno nije uočljivo. Živimo tako užurbanim životom da smo potpuno smetnuli s uma da je naš prirodni ljudski ritam u nekoj drugoj brzini. Želim dati vremena da se stvari u emocionalnom smislu dogode do kraja. Želim da svatko dobije priliku vidjeti svaki pogled, svaki pokret, svaku emociju, jer držim da je to važno. Ljudi su potpuno zaboravili gledati druge ljude, davati im vremena, osluhnuti ih, osjetiti ih. Ova je predstava putovanje prema dubini, prema srži. Svatko tko posjeduje malo senzibiliteta za život to je u predstavi i prepoznao. Jedan mi je gledatelj rekao da smo publiku bombardirali mirom. To su najbolje riječi koje mogu opisati moj postupak. Mnoge je nemirne ljude taj postupak uznemirio. U predstavi Tri sestre na isti sam se način odnosio prema vremenu. Držim da se na taj način unosi duh ljudskosti u kazalište. Ljudi na sceni prestaju biti tek znakovi u prostoru. Uostalom, sjetimo se Boba Willsona, skupine Refaello Sanzio, Jana Fabrea ili na kraju krajeva tradicionalnoga japanskog teatra...

Služite se mnoštvom rekvizita (kasetofon, pištolj, plastične žlice kao vjenčani buket, vrećica, drveni okvir, figurice). Predstava je gotovo prekrcana predmetima snažne simbolike. Što tražite od rekvizita odnosno njihove uporabe kada ih uvodite?

— Rekviziti su za mene presudna stvar u stvaranju predstave. Mogao bih čak za sebe reći da sam redatelj–fetišist. Postoji definicija fetiša po kojoj je fetiš priča skrivena u objekt. Volim uzimati određene objekte u predstavu kako bih iz njih izvukao te skrivene priče. Vrlo često ti predmeti budu potpuno nasumce izabrani pa onda u njima tražim scenske potencijale. Oni nikada nisu izabrani da bi reprezentirali točno samo jednu ideju, nego ih uvijek želim otvoriti prema beskonačnosti asocijacija. Ti predmeti možda najbolje očituju moju redateljsku strategiju. Nikada ne nudim značenje, nego samo znak. Volio bih vjerovati da svatko u sebi stvara potpuno drukčiju interpretaciju predstave od moje.

U vlastitom tekstu o predstavi spominjete kako neizmjernost polja jezika seksualnosti duboko i iz temelja mijenja narav odnosa između ljudi, stvara nerazumljiv metajezik koji nas u komunikaciji ispunjava nesigurnošću i neznanjem. Na koji se način vaša predstava suprotstavlja stereotipima seksualnosti?

— Mislim da im se suprotstavlja na način da govori jezikom rafinirane erotike. Erotika u našoj predstavi povremeno djeluje vrlo tragikomično, no, smatram da nikada ne zadire u ljudsko dostojanstvo. Mi smo se pomalo ironijski poigrali s načinima izlaganja erotske želje i mislim da je u predstavi vidljiv taj ironijski stav prema našem supererotiziranom svijetu. U središtu tih erotičkih interesa uvijek je i isključivo ljudska sudbina. Erotika koju gledamo oko sebe, ponajprije u medijima, iza slike ne posjeduje nikakav sadržaj (osim impotencije).

Razgovarala Jelena Mihelčić