Mjesto kojeg nema

Mjesto kojeg nema

Majina karta svojevrsna je mistična slika svijeta; ona je labirint bez ulaza i izlaza, isječak prostora koji naslućuje esencije onih mjesta na koje se odnosi, bez obzira što ne može ponoviti intenzitet ritmova kretanja i puninu odnosa među volumenima stvarnoga svijeta

Promatrajući instalaciju Veliki plan Maje Marković preko ograde gornje etaže Doma HDLU, prvo što zapažamo grafizam je koji priječi bilo kakvu pouzdaniju identifikaciju sa zbiljom, koju neizbježno nastojimo odgonetnuti. Pod središnjega izložbenog prostora Doma HDLU, tzv. bačva, prekriven je folijom na kojoj su otisnuti planovi nekoga mjesta. Jednog ili više njih? Stvarnog? Izmišljenog?

Autorica kaže kako je zainteresirana za kartografiju, za mape mjesta koje je isprva interpretirala na slikama, da bi potom ostvarila tu monumentalnu instalaciju. No, put koji je prešla postavljajući je nije moguće ponoviti, pa je tako pokušaj svladavanja nekih prenesenih (ili barem naznačenih) prostornih odnosa ograničen postojećim, zadanim odmakom. Kartom mjestâ iscrtala je specifične pozicije naizgled lišene povijesnih i društvenih slojeva koji su ih oblikovali. Odnosom crnog i bijelog (punog i praznog) definirala je snimak neke nemoguće arheološke lokacije, o čijim prostornim odnosima ništa pobliže nećemo doznati. Jedino što možemo jest da s udaljenosti od nekoliko metara pasivno promatramo naznake prostora po kojima smo se možda jednom kretali.

Majina karta svojevrsna je mistična slika svijeta; ona je labirint bez ulaza i izlaza, isječak prostora koji naslućuje esencije onih mjesta na koja se odnosi, bez obzira što ne može ponoviti intenzitet ritmova kretanja i puninu odnosa među volumenima stvarnoga svijeta. Veliki plan doživljava se poput skice, putokaza o onom što je moguće (jer proizlazi iz stvarnog), odterećena mnogih slojeva koji bi u konačnici mogli pridonijeti i olakšati interpretaciju. Instalacija također primorava gledatelja na zauzimanje pozicije, na traganje za točkom nedogleda (ukoliko takva postoji) u kojoj se skupljaju iskustva pogleda koji nastoji obuhvatiti cjelinu, proniknuti joj smisao i smjestiti je u neki siguran, po mogućnosti poznat kontekst. No, do toga ne dolazi.

Plan tog izmišljenog grada mapa je svih naših mjesta. Lišen nemilosrdna objektiva koji nas nadzire i postoji da bi nas zaštitio (od nas samih), Veliki plan ostaje nezaštićen, siguran onoliko koliko mu to dopušta okvir institucije.

Šuvaković kaže kako se u postmoderni mapa rabi kao »oblik prikazivanja prikazanog (mimezis mimezisa), kao metafora horizontalnog (geografskog) naspram povijesnog, kao shema koja pokazuje da se različiti aspekti, fenomeni, indeksi, tekstovi, prikazi i citati mogu povezati u konvencionalni, uobičajeni, ili, čak, arbitrarni odnos, a ne sintezu (novo jedinstvo)«. Teško je preciznije odrediti upravo ono što se nalazi pred nama — metaforu prostora (ako prihvatimo tezu geografskoga kao vodoravnog), koja izravno upućuje na relativnost, pa i nesigurnost opće i pojedinačne pozicije koje se u ovom radu naslućuju, ali ne pojašnjavaju.

Ništa u Velikom planu nije romantično. Osim toga, čini se kako ovaj rad nije moguće tumačiti unutar kartografskih strategija dekonstrukcije važećih hijerarhija estetskih i etičkih vrijednosti. Usredotočeni na mjesta koja nas podsjećaju na osobna iskustva, mjesta koja doživljavamo kao »vidljive znakove onoga što je bilo« (Pierre Nora), prepušteni smo odgonetanju što smo u svjetlu onoga gdje više nismo.

Sandra Križić Roban