Mehanizam pumpanja

Mehanizam pumpanja

U Hrvatskoj je pisac zarobljen kao na otočiću, a taj se otok zove Atlantida i svakoga časa može potonuti. On naprosto nema kamo ići. On se mora podvrgnuti interesnoj grupi jer alternative i nema, osuđen je na zid šutnje, na iste ljude koji mu kroje kapu, ili će naučiti balansirati između tih moćnika kako bi opstao. Zadobiti nešto rastezljivo, gumeno, odskočno, jer balansiranje je radnja posuđena iz vulkanizerskog métiera

Dijelom, ali bitnim dijelom, književnost je u Hrvatskoj kolektivni sport, nešto nalik nogometu. Pisac potpisuje imenom i prezimenom svoje radove, sve ostalo stvar je drugih igrača: Daj nabaci loptu, kao da govori pisac, a kad drugi centrira, treći je pošalje u gol. Pritom su asistencije jednako važne kao i golovi. One se zbrajaju i pamte. Posljednjih se dana i mjeseci tako dosta toga napisalo o nastupima eventualista.Vidio sam njihove snimke u novinama, pročitao njihov manifest, neke pozitivne književne kritike o njima, intervjue, i to je, iskreno govoreći, otprilike sve što znam o njima, na moju žalost i sramotu. Bez obzira na činjenicu što je njihov programatski tekst zanimljiv kao svaki književni manifest koji vodi pojednostavnjena i redukcionistička logika, mene je više zainteresirala strategija grupe i činjenica da se u hrvatsku književnost ulazi na krilima mnoštva, i da to nije izolirana pojava, nego zlatno pravilo. Eventualisti koji danas sebi krče putove podsjetili su me na mnoge moćne gomilice koje su nedavno protutnjale kroz hrvatsku književnost. Od krugovaša, razlogovaca, kao najpoznatijih, preko ofovaca i kvorumovaca do fakovaca i današnjih eventualista, motivacije i ciljevi bili su različiti, ali su bitne natuknice ostale iste: 1) da bi se steklo ime, korisno je biti okružen sljedbenicima koje pokreće duh grupe 2) utjecaj grupe zarazio je hrvatsku književnost pa i njezin mentalni sklop 3) pisac je definitivno povjerovao da jedino može izaći iz svoje osrednjosti unutar zadane skupine u kojoj se njezini članovi međusobno nanjuše, privlače poput magneta.

Kad kažem grupe, grupacije i pod-grupe, dakako, ne mislim na vječnu potrebu pojedinca za zbližavanjem iz afiniteta i izmjenom iskustava, čak i za potvrđivanjem svoga društvenog statusa unutar strukovnih udruga, nego o neumjerenim ambicijama pojedinaca, koje se mogu ostvariti samo s pozicija insajdera propulzivne grupe. One su najčešće vješto prikrivene, i stoga književnu skupinu približavaju bratstvu u ezoterijskom smislu prepoznavanja. To mogu biti i minigrupe koje nastavljaju djelovati kad se raspala veća, ili pak kompaktne trojke ili četvorke istomišljenika u smislu utjecaja na društveni život, vrednovanja, žiriranja, što rezultira zatvorenim sustavom i uvijek istim imenima koja se vrte. Pa ipak, ne znači da djelo nadarena pojedinca neće odjeknuti u javnosti; dapače, hoće, možda i snažno, ali se pritom nikad do kraja ne zna da li je to njegova zasluga ili prijatelja koji su dobro postavljeni u interesnoj grupi.

Prije nego što razmislim o razlozima ujedinjavanja, pitanje koje me zapravo muči, i zbog kojeg sam krenuo pisati ovaj tekst bilo je zapravo ovo: Zašto je hrvatski pisac imao neodoljivu potrebu za frontom? Zašto se bojao probijati sâm u zemlji gdje je njezine najveće književnike, poput Matoša, Ujevića, Kamova, Krležu, Andrića, Šoljana i danas Dragojevića, teško zamisliti kao članove ikakve grupacije, bez obzira na njihove svjetonazore? Pisanje je po definiciji samotnički posao i usud, asketska vokacija, neka vrst kreativnog celibata, pa me zanima što se to ispriječilo, kakav nepremostiv zid, da pisac najradije hoće izbjeći samoću i postati dio stada?

Krenut ću nekim redom. U početku bijaše model avangarde. Netko možda još pamti razorni gnjev zenitista, Micićeve huškačke pjesme i proglase iz dvadesetih, tridesetih godina. Čini se da baš od avangarde potječe načelo udruživanja po ideološko-estetskom obrascu. Avangardne grupe naučile su nas da su aktivizam i partijnost, duh falange, inherentni i umjetničkim pravcima. U konačnom zbroju, to se pokazalo probitačnim: Micić je potvrdio svojim primjerom da izrazito nedarovit pjesnik, kad uspije stvoriti pokret, ostaje zapamćen. Folklor pokreta vrijedi uvijek više od izoliranosti pojedinca. Kolektivna strast može rasplamsati požar i zahvatiti širi prostor književne republike. Kad prođe vremenska distanca, u smislu valorizacije, književnim povjesničarima koji se skrbe za vječnost, a redovito pate od komparativnih provincijalnih kompleksa, veoma je zahvalno — ako ništa drugo onda i zbog šire kontekstualizacije i ključeva pedagoške obrade cijeloga razdoblja — dokazati da je zenitizam bio naš jedini avangardni pravac koji teče i komunicira s velikim europskim projektima toga doba, poput ekspresionizma, futurizma, dadaizma, pa su u to ime spremni zažmiriti nad pojedinačnim dometima, nad Micićevom pjesničkom nepismenošću i primitivnim nagonom cijelog pokreta koji je iznjedrio barbarogenija.

Nakon rata, komunisti podvrgavaju književnost službenoj umjetnosti. Tada se skupina oblikuje u pasivnom otporu spram nametnute soc-realističke dogme, da bi, u vremenima popuštanja, mekše partijske linije, postala i intelektualna moda, egzistencijalistička pošast po uzoru na Zapad. To su, najpovršnije rečeno, koordinate u kojima se kreću krugovaši i razlogovci. Međufaza kvorumaša i ofovaca, nastavlja se na avangardnu tradiciju, ali pripitomljenu, mlađi pisci dio su Socijalističke omladine koja ih osniva, ne dovode u pitanje sakrosanktne vrijednosti poretka, Tita, Šuvara i Partije, a zauzvrat im se dopušta estetska autonomija, koja je politički benigna. Oni ne nude raskid s totalitarizmom, nego bjelokosni toranj jezika. Jezična nerazumljivost njihovih djela tankoćutno služi kao prešutna potpora vlasti, a zadržavajući avangardni privid pobune i revolucionarnosti, njome amortiziraju opasniju vrst osporavanja. Teatar sjena prešutno je prihvaćen na objema stranama. Treća faza, koja traje do danas, zahvaća djelovanje grupe u neokapitalizmu, gdje pisac postaje svjestan neumoljivih zakona tržišta, nužnosti da mora prodati djelo kao utrživu robu, a to ne može postići bez jake potpore medija, koji poput paparazza prate svako događanje naroda. Sprega fakovaca i medija kao osnovna odrednica njihovih nastupa nije zatajena: oni pošteno priznaju svoju medijsku osviještenost kao višu spoznaju: svaka je knjiga mrtav predmet ako je ne otvore, prolistaju, tiražne novine na osvijetljenoj sceni.

Pojedinac se udružuje u skupinu jer se osjeća slab, da parafraziram Tocquevillea. Skupina ima moć da proizvodi pritisak, ima veću propagandnu prodornost, pogotovu danas kad mediji drže sve konce u rukama pa čak i preuzimaju izdavačke zadaće. Usporedno s populističkom usmjerenošću tiska, kojemu je, zbog prevelikih žutih pjega, ipak potrebna kakva-takva protuteža književno-intelektualne potpore u obliku koherentne skupine, obavlja se posao dnevnoga, tekućeg vrednovanja književnosti prema kriterijima bezličnih urednika koji su odani neupućenim medijskim magnatima. I to ne samo u smislu kritika i recenzija koje prate izlazak svake knjige nego i pozicioniranja među književnicima za koje se zovu u pomoć književni kritičari. Poželjno je imati dva-tri nadarena i nezavisna kritičara sklona grupi koji će pratiti njezine performanse i senzibilizirati publiku. Grupa se zasniva na svijesti da je književna istina najrelativnija stvar na svijetu, fluidna, bez objektivnih parametara, dokazivih činjenica, te počiva na ukusu publike koji se može oblikovati, odnosno preoblikovati. A to je raj za svaku samovoljnu i površnu procjenu pod krinkom stava. I sam uspjeh književnoga djela često je trenutni odraz razine čitalačke publike, koju odgaja i oblikuje posredno, putem medija, ta ista skupina u širem smislu ili njezini duhovni srodnici, pridruženi članovi. Grupa je dakle mehanizam pumpanja. Grupa je i inicijacija, putovanje, poruka, djelovanje, zajednički obred čitanja umjesto molitve. Gesta uslikavanja. Postoji i organizacijska struktura, uz glasnogovornika i Meštar od Ceremonije, nagovarač, uža grupa u grupi koja odlučuje koga uvući, inicirati, koga odbaciti ili minorizirati. Postoji nepisani kodeks, preuzet još od davnine plemenskoga ponašanja, za koje vrijedi pravilo odbijanja komunikacije izvan svoga plemena, u datom slučaju službenog, pa se podvlači alternativna dinamika koja je paravan za osvajanje središnjice. Obični član ne bi trebao smetnuti s uma osnovni cilj skupine — uvjeriti javnost da su oni literatura — a ne netko drugi. To može izazvati i moralne dvojbe, pa će netko i istupiti. No obično, natjeran na grupnu laž mimo sebe, pisac se teško odlučuje izaći izvan kruga koji je producira. Izvan nje bezdan je nepostojanja. Zato se utječe najgrotesknijoj formuli prerušavanja: pisac-grupa u javnosti izigrava razbarušena, nesvodivog individualca, koji je navodno sve učinio sam, sa svojih deset prstiju.

Neke opće teorije urote, znakovite za progonilačku hrvatsku svijest, ovdje su zanemarene, jer su grupe naprosto naša realnost, kao što je i današnje okultno djelovanje medija realnost. No uzroci združivanja ne nalaze se samo u nenijansiranoj makrostrukturi hrvatske sredine, u incestuoznom bezizlazju o kojemu je govorio Šoljan, ili u bari krcatoj krokodila kao izvornoj heraldici. Za razliku od većih europskih sredina, koje također nisu imune od klanova, senakla, lobiranja, zavisti, megalomanije, ljubomore, prestiža, poništenja drugoga, podmetaljki, raznih oblika mafioznosti književnog života, razvedenost i broj utjecajnih ustanova i skupina daleko je veći, pa se pisac ima kamo skloniti, izići na propuh, prodisati, raskinuti spone manipulacije i jednostavno promijeniti ambijent ukoliko se zamjeri moćnicima; u Hrvatskoj je pisac naprotiv zarobljen kao na otočiću, a taj se otok zove Atlantida i svakoga časa može potonuti. On naprosto nema kamo ići. On se mora podvrgnuti interesnoj grupi jer alternative i nema, osuđen je na zid šutnje, na iste ljude koji mu kroje kapu, ili će naučiti balansirati između tih moćnika kako bi opstao. Zadobiti nešto rastezljivo, gumeno, odskočno, jer balansiranje je radnja posuđena iz vulkanizerskog métiera. Živimo u eri sredine, kako bi rekao Sloterdijk, najbezličnije nemani od svih nemani, u kojem nadmetanje za vidljivost prolazi preko organiziranih snaga na istaknutoj poziciji umrežavanja, koja od nas traži gregarizam da bi nas lakše identificirala.

Tako dolazimo do konca nujne priče koja nudi samo spinozističku utjehu za one koji se uporno drže po strani: »Ne smijati se, ne plakati, ne mrziti, nego shvatiti.« Buka i prašina koju podiže grupa nije nešto što će proći, protutnjati i nestati, a prave će vrijednosti ostati. Tko je danas sam, ostat će sam, kao što bi rekao Rilke. I to kako? Ostat će antiheroj pasivne rezistencije, kao Bartleby iz Melvilleove priče, napola stvaran i napola budala. Njemu bi valjalo podići spomenik kao neznanom junaku ne zato što je uvijek govorio: »Ne, radije ne bih«, nego što unatoč svemu prihvaća ostati — Bartleby.

Dražen Katunarić