Malo je veliko

Malo je veliko

Uhvaćen trenutak ugođaja s rafiniranim sjenama lirskoga u kolopletu dramatske radnje točka je sudaranja svih vokalnih prijelomnica, što izvedbu Dunje Vejzović uvijek iznova čini zanimljivom i gotovo izazovno posebnom

Nema pjevača bez Lieda i koncertne solo popijevke! Maksima stara koliko i nova i za sve nove naraštaje vokalne reprodukcije, u koju, i ne od jučer, s jamstvom kao suza čiste svjetske operne karijere, u prirodnim ciklusima odmaka od luka većega daha, posebno promišljeno vjeruje i proslavljena (mezzo)sopranistica Dunja Vejzović. Možda baš i usprkos zrelim pjevačkim godinama, u kojima često i od drugih zacrtano vagnerijanstvo sa zatvaranjem velike stranice istodobno otvara i onu malu, intimnu, da bi s novom maksimom tipa malo je veliko pristiglo pred sama vrata raja čiste glazbene supstancije. I nižu se redom i Schubert i Schumann, prije njih i De Falla i Granados, a omirisan je i na trajnome nosaču ozvučen cvijetak mladobarokne hrvatske popudbine s kajdom šibenskoga Splićanina Ivana Lukačića.

Prvome Lisinskom u istoj Preporodnoj dvorani prije više sezona sada se (23. ožujka) pridružuje i Blagoje Bersa s oznakom zanemarene epohe hrvatske moderne u pejorativnome pridjevku glazbe prijelaza između dva svjetska rata, a uz izbor Schumannovih i Wolfovih standarda većma izvan poznatih zbirki, Dunja Vejzović zajedno je s njemačkim partnerom za glasovirom Michaelom Geesom u svoj najnoviji recitalni program uvrstila i interpretacijski posebno uspjelo donesen niz od pet pjesama P. I. Čajkovskoga. I treba li još sumnjati u oblik male strofne ili nerijetko prokomponirane studije s velikim doživljajnim slikama tona i riječi?! U kratkoći protoka vremena malo je doista veliko – s oporukom od zlatna sjaja kao da poručuju i skladatelj i odabrani sudrug s Goetheovim, Heineovim ili Nazorovim stihom, u čijoj i potresnoj i patnji sklonoj sintagmi o »smrti u kojoj se sniva«, njemačkogovorni Lied zajedno s popijevkom u boji slavenske duše doseže vrhunce zgusnuta simfonizma antologijske vrijednosti. Vrijednost je to istodobno i pogleda Dunje Vejzović na vlastito postojanje unutar pjevačke discipline, u kojoj, prije svega kao glazbenica, umjetnica vidi prostor novih spoznaja u načinu starih kategorija.

I nije pritom najvažnija besprijekorna emisija tona u lijepu vođenju legata po svim registrima i pripadnim dinamičko–agogičkim nijansama. Uhvaćen trenutak ugođaja s rafiniranim sjenama lirskoga u kolopletu dramatske radnje točka je sudaranja svih vokalnih prijelomnica, što izvedbu Dunje Vejzović uvijek iznova čini zanimljivom i gotovo izazovno posebnom. Problemi artikulacije teksta na tom se putu prepoznaju i u stilu specifičnoga odnosa sopranske i mezzosopranske intonacije, a što će u pjevanju Dunje Vejzović i danas zvoniti senzibilitetom neobične dvojnosti, ali i uvjerljivo (o)branjene suprotnosti. Da je tomu tako, za posljednjega se umjetničina zagrebačkoga gostovanja (zanimljivo: rođena Zagrepčanka tek povremeno je i doista tek kao gošća prisutna u svojemu gradu i domovini!) ponajbolje osjetilo u mjestimično forsiranim visinama Wolfove Mignon i Schumannove Frühlingsnacht, uz koje će u djeliću okretaja drukčije glazbeno–poetske naravi Dunja Vejzović prigrliti i stanja dojmljive izražajnosti. Prigušen krik Bersine tužbalice Seh duš dan zajedno će tako s profinjenom linijom Uspavanke ili Usred plesa Čajkovskoga, po uzlaznoj putanji afirmirati mali oblik u velikoj interpretaciji, u kojemu je pjevačka inteligencija Dunje Vejzović otkrila i tri stilski pritom intonirane, gotovo kasnoromantične pjesme iz kajdanke negdašnjega čuda od djeteta, zarana prozvanoga vestfalskim Mozartom, pijanista i skladatelja Michaela Geesa.

A da se u malome na najljepši način zrcali misija velike ideje, i šesnaesti put za redom dokazuje svečanost Pasionske baštine kao mosta između običajne predaje o Isusovoj žrtvi i muci, te one uglazbljene, ustihovljene ili kistom i bojom za vijeke vjekova sačuvane snage Čovjeka od Boga. Polaznica je to istodobno i samozatajna poslanja Joze Čikeša kao utemeljitelja manifestacije, čija samopromidžbom skromna, a po rezultatima se vidi isplativa upornost očuvanja i žive glagoljaške riječi u udruzi s onom skladanom za prigodu ponovna otkrivanja i ponovne reinterpretacije najveće kršćanske tajne ubire vrijedne plodove. Uza sada već nezaobilazno križanje po točkama Papandopulove Muke Gospodina našega Isukrsta (po Ivanu) s početka Pasionske baštine 2007, što će upravo po idealu cijele svečanosti, ali i zahvaljujući prirodno ugrađenome (o)sjećanju muškoga Gradskoga zbora Brodosplit i dirigenta Vlade Sunka, na jednome (partiturnome) mjestu uknjižiti i tradicijsko (dalmatinsko) pučko pjevanje i pjevanje po autorovoj velemajstorskoj imaginaciji, o vremenu propitkivanja i vlastitih sumnji na stazi dobroga u tijelu i duhu, po svježe su skladanim kajdama svirali i članovi ansambla Astarte iz austrijskoga Tirola (28. ožujka, Crkva sv. Katarine).

Pod umjetničkim vodstvom Karlheinza Siessla, naime, gudački septet orkestra Akademije st. Blasius u pristojnu je suglasju parova violina, viola i violončela uz dramatski važnu potporu kontrabasa praizveo djelo Eli! Eli! Lama azavtani?! austrijskoga skladatelja Franza Baura. Koristeći se dijelovima glasovite poeme Silvija Strahimira Kranjčevića, ta polusatna trodijelna slika Kristova vapaja i ljudskoga straha i iskušenja, u instrumentalnome obliku efektno podcrtava dramatičnost križnoga trenutka, iz čije će se i polifono koncipirane središnje pjevnosti s elementima fugatta i svjetlom pikardijske terce, poput pouke i poruke na kraju poroditi i novo, apoteozno pitanje za sva vremena. Šteta je samo što u uvjetima osjetljive akustike gornjogradske crkve nastup dramske umjetnice Mladene Gavran nije bio razumljiviji, pa tako ni u liniji autorove zamisli o dionici ritmičkoga glasa kao osmoga instrumenta ili možda komentatora zbivanja na biblijskoj Golgoti.

U nastavku programa tirolski su gosti u formaciji gudačkoga kvinteta, a s vrlo uspjelom preradbom violistice sastava Marthe Kneringer, svirali i glazbu za Wagnerova Parsifala, da bi s opsežnijim Metamorfozama Richarda Straussa kao njegovom posljednjom velikom studijom za dvadeset i tri gudača solista prikazali i stanovito kolebanje intonacije i pripadna suglasja pri donosu lamentozna tona rekonstrukcije navodno izvorno zamišljena septetnoga sloga te iste partiture iz 1946. godine.