Maestralni suspense

Dodirnuti vrh (Touching the Void), 98 min, Velika Britanija, 2003, Discovery

Najdojmljiviji film o planinama, planinarenju i zatočeništvu u snijegu ikad snimljen (iako postoje mnogi s tom temom – bilo igrani, bilo dokumentarni); nezaboravno i naporno, strašno iskustvo puno suspensa i drame, Dodirnuti vrh ep je čovjek vs. priroda, i više od toga. Napetost se gradi stupnjevito i u maniri najboljih horora; pristup pak multiple fragmentacije rabi se inteligentno, izbjegavajući strogi narativni format i radije se odlučujući za miješanje doku–drame i dokumentarca, kreirajući pseudo–dokumentarno djelo koje briše granice između činjenica i fikcije, vremena i prostora, sjećanja i mašte. Nagrađivani redatelj – dokumentarist Kevin Macdonald, priču o dvama planinarima i njihovim nevjerojatnim dogodovštinama na peruanskim Andama prezentira brutalnom i šokantnom iskrenošću, ali i jednostavnošću, pričajući je bez suvišnih distrakcija (jer je i sama po sebi nabijena gotovo neizdrživom napetošću). Maestralno.

Beskonačna tuga

Prolazi zima (Winter Passing), 98 min, SAD, 2005, Discovery

Film izrazito melankolična tona, s radnjom u zimsko snježno doba, s tužnim ljudima kao protagonistima, gotovo da se mogao zvati kao i davni album Smashing Pumpkinsa Melancoly and Infinite Saddness. Ipak, njegov naslov (Prolazi zima) najavljuje neka bolja vremena, a mersoovska tjeskoba glavne junakinje upijena u krajolik fotografske patine Terryja Staceya, podcrtana glazbom Charlieja Campbella i Johna Kimbrougha i suživljena s tragičnim sudbinama ostalih likova, neizbježno će izblijedjeti do kraja. Sjajna mlada glumica Zooey Deschanel (upravo blista u Mostu za Terabithiju) inteligentno nosi svoju ulogu; Will Ferrell ovdje je pak začuđujuće smiren i iako naizgled neprimjeren za ozbiljnu ulogu, zapravo na vidjelo u punoj snazi iznosi svoj komičarski trademark – smisao za sućutnost i empatiju prema najčešće utjelovljenim bolno iskrenim i dobrohotnim likovima. Sve izneseno tvori i više nego dobru građu za snažnu dramu, no ono što mali film posebice izdiže iznad drugih sličnih naslova (budući da je konstruiran oko poznate premise) odlično je glumljena i napisana (scenarist i redatelj Adam Rapp teatarski je veteran čiji je ovo filmski debi) glavna uloga te mračnost tona priče – oživljenost nekom drukčijom, sporom i snovitom atmosferom i likovima dovoljno ekscentričnima da bi u nekim drugim uvjetima, pod drukčijim smjerovima, mogao biti i prava bizarna komedija na tragu Wesa Andersona ili barem Obitelji čudaka. Ne propustiti.

Nadrealan brend

Tigar i snijeg (La Tigre e la neve), 110 min, Italija, 2005, Discovery

Roberta Benignija volite ili mrzite. Obožavate ili bježite od njega. Držite ga šarmantnim ili samodopadnim. Čovjek je to koji iz filma u film uspješno pronosi uspješnu formulu, stvarajući takoreći vlastiti brend (uvijek istoga) postčaplinovskoga komičnoga lika, nadrealno–felinijevske burleske, perolakog duha, vječna optimizma i pozitivnih vibracija, pokušavajući tragične priče ispričati na humoran način. I iako u svom posljednjem naslovu Tigar i snijeg u prvome redu uspješnu strukturu Oscarom ovjenčana naslova Život je lijep pokušava ponoviti prebacivanjem u aktualni Irak, ipak nije riječ o pukoj copy–paste–tehnici. Autor naime djeluje zrelije i blagonaklono iščitavanje svakako mu se može prikloniti (iako bi se djelo moglo gledati i kao isforsirana limunada) i diviti se njegovim tragičnomračnim podtonovima te smislu za inkorporiranje ozbiljnih tema u ultralight–ruho izrazito emotivne i osjećajne režije.

Vudu magija

National Geographic: Osveta harema: Priča iz egipatskih grobnica (Tales from the Tomb: Revenge of the Harem), 51 min, 2005.

Priča iz drugog ugla o jednom od najčuvenijih egipatskih faraona Ramzesu III, koja preispituje, u već poznatoj detektivsko–istraživalačkoj, stručno utemeljenoj (no i pomalo senzacionalističkoj) maniri ekipe iza »National Geographica«, ima li istine u teoriji umorstva slavnoga vladara – omražena među brojnim haremskim družicama, koje su se utekle crnoj magiji (vuduovskog tipa) i najmoćnijem ondašnjem čarobnjaku Huiju kako bi ga dokrajčile u okrutnoj zavjeri. Zanimljivo, pitko i ne bez utemeljenosti, štivo koje nema zamah dokumentarca o otkriću Isusove grobnice iste televizijske kuće, primjerice, no svakako vrijedno gledanja, posebice za one zainteresirane za fragmentarnu egiptologiju populističkoga tipa. A kojih nije malo.

Katarina Marić