Krhka snaga javnosti

Krhka snaga javnosti

Vijeće je jedino tijelo koje djelatnicima HRT-a može omogućiti profesionalno i etičko ostvarivanje nezavisne uređivačke politike. Vijeće bi trebalo predstavljati nas, javnost, a ne krajičkom oka gledati jesu li oni zadovoljni njihovim radom

Prvi čin farse zvane Izbor glavnog ravnatelja HRT-a završen je tragikomično. Tučnjava, svađe, različita tumačenja zakona, ostavke, zgražanja i podrugljiv smijeh — sve je to iskočilo u prvi plan, a ne izbor prvoga čovjeka javne radiotelevizije, jednog od najutjecajnijih pojedinaca u nas, pogotovo u predizbornoj godini.

Skeptici kažu kako je sve to bilo očekivano, jer se prvi čin zapravo odigrao još prigodom usvajanja Zakona o HRT-u, kojim je utvrđen način izbor Vijeća HRT-a. Autori zakona kažu da su to napredna, demokratska rješenja, koja žele preuzeti susjedne zemlje što se nalaze u sličnoj situaciji, ali bilo je i tada mnogo glasova koji su upozoravali na to da će HRT nadzirati Vijeće koje ne predstavlja javnost, nego razna središta moći, uglavnom političke snage.

I zaista, Vijeće se koliko-toliko uspješno provlačilo, ali najvažniju zadaću, izbor ravnatelja, nije obavilo i posve se raspalo. A time i naša nadanja da javnost utječe na javnu televiziju. Time je farsa završena. Nitko zaista više ne vjeruje kako se HRT može pohvaliti da je javna televizija. Javnosti je ostala samo trpka zadaća da svakoga mjeseca izbroji novac za pretplatu, upali daljinski i — potraži neki drugi kanal.

Nigdje nije jednostavno izabrati vodećega čovjeka javne televizije, pa je to događaj dana i u Velikoj Britaniji, gdje BBC uživa samostalnost i može biti nezavisna i nepristrana javna radiotelevizija.

U nas je HRT možda i važnija negoli BBC za Veliku Britaniju, jer prema svim istraživanjima to je najgledaniji, a time i najutjecajniji medij. Dnevnik HTV 1 kanal je koji najefikasnije pronosi informaciju. A to nitko ne zanemaruje, pogotovo ne oni koji žele dobiti glasove upravo tih gledatelja.

Zbog toga su i bila velika očekivanja javnosti u transformaciji HRT-a u javnu televiziju. Upravo je Vijeće bilo tijelo koje je trebalo osigurati utjecaj javnosti, a ne nekih centara moći na program. Izbor članova Vijeća praćen je skandalima, prepucavanjima i kuloarskim pričama kako su oni, zapravo, prikriveni predstavnici političkih stranaka, a ne javnosti, civilnoga društva i nevladinih udruga. Zaista, ako nekoga u Saboru biraju zastupnici (čitaj: stranke) onda se ta osoba, htjela to ili ne, percipira kao predstavnik stranke koja je glasovala za nju. Dignu li svi saborski zastupnici ruke za jednog kandidata za člana Vijeća, teško je povjerovati da je ta osoba sklona HDZ-u, a još teže da je samostalna.

Ozbiljni intelektualci, nezavisne osobe, ili nestranački ljudi, u takvoj konstelaciji snaga nemaju što tražiti. A Vijeće je veoma moćno i donosi važne odluke. Nisu samo političari zainteresirani za utjecaj na HRT putem pojedinih članova Vijeća. Pojavljuju se razna središta moći: estrada, show-business, oglašivači, sportske institucije... Svima je HRT važan i bez njega ne mogu plasirati svoje proizvode, ideje i stajališta.

Snažno, samostalno i odgovorno Vijeće, sastavljeno od jakih pojedinaca na koje se ne može utjecati, samo je puki san zagovaratelja civilnoga društva. Svima koji odlučuju o položaju javne radiotelevizije, svima koji mogu utjecati na medijsku situaciju i svima koji mogu utjecati na izbor Vijeća HRT-a na pameti je samo jedno: kako ostvariti svoj utjecaj. Tome će se podrediti izbor novoga ravnatelja, izbor novoga Vijeća, a moguća promjena zakona samo će pokušati ostvariti isto na drugi način. Ulog je prevelik da bismo se njime neozbiljno poigravali. Važno je samo u ključnom trenutku ostvariti svoj utjecaj.

I, posve je nebitno kakav su program ponudili kandidati za ravnatelja, je li izabran najbolji ili najgori, nego može li se na njega i cijelu kuću utjecati. Ako je to snažna osoba, profesionalno posve osposobljena odoljeti pritiscima, tada će se primijeniti neka druga metoda. Nikada to nisu vidljive i prepoznatljive metode, ali one postoje i primjenjuju se.

Vijeće je jedino tijelo koje djelatnicima HRT-a može omogućiti profesionalno i etičko ostvarivanje nezavisne uređivačke politike. Vijeće bi trebalo predstavljati nas, javnost, a ne krajičkom oka gledati jesu li oni zadovoljni njihovim radom. Samostalni članovi Vijeća možda bi se teško složili oko odluke, ali bili bi kadri donijeti odluku. Ovako su se kompromitirali, ali i poslali jasnu poruku: javnost nema snage da izabere Vijeće, niti da utječe na zbivanja na HRT-u.

Vraćamo li se time, nakon što smo se već poveselili kako se HRT osamostaljuje, na stare pozicije državne televizije?