Komedija za ozbiljne

Komedija za ozbiljne

Važno je zvati se Ernest u anale bi mogla ući kao repertoarna injekcija za osvajanje publike, djelomice uspjela, i to zahvaljujući prije svega neuništivosti teksta (prijevod Martine Aničić) te prikladnim pojavama i ljupkoj igri četvero mladih glumaca, već ljubimaca publike

Ipak, još, unatoč svemu, osobito predugoj našoj kazališnoj, posebice dramskoj, tranziciji, usmjerenoj prema sve nižim domaćim granama, postoji solidarnost! Iznenadnu kap optimizma mogla je u napaćeni duh strpljiva znatiželjnika uliti scenografija na pozornici HNK u Zagrebu za predstavu Važno je zvati se Ernest Oscara Wildea. Sjetila me, naime, davnih dana, kada je Georgij Paro prvi put režirao na velikoj pozornici HNK u Zagrebu (bila je to predstava Beaumarchaisove Figarove svadbe sa Špirom Guberinom u naslovnoj ulozi), a Inge Kostinčer glasno se zalagala za to da se svi trebaju truditi što više pomoći (ona je to, zapravo, svojom do danas nenadmašenom kostimografijom činila uvijek s jednakom inventivnošću i rafinmanom) mladom darovitom debitantu. Redatelj nove premijere u HNK nije baš debitant, pružila nam se već prilika pozdraviti na Gavellinim večerima njegovu režiju predstave Libertinac Erica Emmanuela Schmitta u izvedbi splitskoga HNK, u kojoj smo, i ne sluteći crnu perspektivu, dobili prigodu zauvijek se pozdraviti s Josipom Gendom, glumačkim velikanom koji je u ulozi Diderota doslovce nosio tu predstavu i time nudio za mnoge novo redateljsko ime kao nadu hrvatskoga glumišta. Ta se nada vrlo brzo s pravom katastrofom, nazoviinovativnim Ibsenovim Stupovima društva, u Pavkovićevoj režiji na pozornici Dramskoga kazališta Gavella razbila u komadiće, što ih, bez obzira što možda pokazuje redateljev blagi napredak, ni novi susret s rečenim Ernestom nije baš sastavio.

Scenografija Dinke Jeričević (s asistenticom Martom Crnobrnja) inventivno stapajući arhitekturu scene sa slikom, nadmoćno se poigrava kičem pastelnih boja i ornamentima pokrivenih ploha posve u osuvremenjenu duhu glasovite komedije i njezina elegantno razigrana dijaloga. Ako didaskalije za cvjetni vrt u kojem će se u drugom činu sastati otmjeno društvo sugeriraju želju da to divno ljeto na ladanju potraje zauvijek i da se ništa na svijetu nikada ne promijeni – upravo takvu rafiniranu idilu dočarava ženski rukopis ove scenografije, no čini to tako da istodobno na diskretan način posve jasno sama sebe opovrgava i ironizira. U istom stilu jednako uspješno riješene su sve promjene scenografije, usklađena rasvjeta i kostimi Doris Kristić (s asistenticom Lindom Mihaliček). No ovaj put ne samo da se potvrdila procjena: teško predstavi kojoj je sva vrlina vizualna, nego se i sama ta isprva čarobna ljupkost scenografije izložila opasnosti da predugo gledana, a posve mlako ili nikako ispunjena životom glume, lišene pravoga ritma i tempa u trosatnom trajanju svoju draž pretvori u suprotnost i postane puki dekor poput pladnja prepuna slatkiša za koje više nitko ne mari.

A riječ je o kazališnom djelu o kojem jedan od protagonista praizvedbe u Londonu iz 1895, Allen Ayesworth (Algernon Moncrieff), svjedoči: »Ne sjećam se da sam ikada u svojoj dugoj karijeri vidio sličan trijumf. Gledatelji su se uspinjali na stolce i pljeskali bez kraja…« Ipak, George Alexander (John Worthing), kojemu možemo zahvaliti što je nagovorio autora da četiri čina ove trivijalne komedije za ozbiljne ljude skrati u tri (u novije vrijeme Francuzi se primjerice vraćaju integralnoj verziji) te kao posljedicu toga onemogućio redatelja Pavkovića da zagrebačku novu predstavu razvuče u nedogled – nije se ustručavao nakon Wildeova nesretnoga skandala s mladim lordom Douglasom i kobnoga uhićenja već u prvoj sezoni igranja izbrisati autorovo ime s kazališnoga plakata. Došavši kao što je poznato do vrhunca uspjeha i slave Oscar Wilde – koji je o sebi prema pisanju Andréa Gidea tvrdio da je svoj genij uložio u život, a umjetnosti dao samo svoj talent – doživio je skandalozan pad i uhićenje i proveo u zatvoru dovoljno dugo da se od dandyja pretvori u mistika i rodom Irac umre 1900. u Parizu kao katolik. Uz roman Portret Doriana Graya u najbolja Wildeova ostvarenja uvrštava se Balada o readinškoj tamnici, objavljena pod pseudonimom. Jeanu Cocteauu pripisuju se riječi: »Oscar Wilde skupo je platio što je bio Oscar Wilde, ali biti Oscar Wilde vrhunac je luksuza. Normalno je da se to plaća!« O samu komadu Važno je zvati se Ernest lijepo kaže kritik William Archer: »To je komad koji ništa ne imitira, on ništa ne predstavlja, ništa ne znači i nije ništa drugo nego rondo capriccioso u kojem umjetnikovi prsti prebiru tipkama života svježe i neodgovorno.«

Rekli bismo ludički. Autor se odveć ne brine za izvornost zapleta. Igru dvostrukih identiteta preuzima i umnožava od Dumasa sina i mnogih slavnih prethodnika od Shakespearea do antike. Komika zapleta udvostručena je verbalnom komikom, koja je uveliko nadrasta paradoksima, obratima, dosjetkama, iznenađenjima što ih provodi s lakoćom koja istodobno nesmiljeno ismijava kruto licemjerje viktorijanskoga društva na zalazu i klanja se vlastitu poroku laži i užitka po svaku cijenu.

Pišući iz Pariza, hrvatskim čitateljima prvi je Oscara Wildea predstavio Matoš. Do praizvedbe pod naslovom Glavno je da se zove Ernest došlo je u Zagrebu u prijevodu Milana Begovića i režiji Ive Raića 1910. Autor je već prije toga bio poznat zagrebačkoj publici po Salomi, Lepezi Lady Windermere i manje uspjeloj izvedbi Fjorentinske tragedije u prijevodu Iva Vojnovića. Ne preuzimam ove podatke iz kazališne cedulje HNK koja temu Wilde i Hrvati ignorira, nego izravno od Ive Hergešića. Da je mogao poživjeti, zabilježio bi on i režiju Krešimira Dolenčića na Zagrebačkom ljetu od prije desetak godina s nadasve zapaženim glumačkim sudjelovanjem Vjere Žagar Nardelli.

Za predstavu u režiji Tomislava Pavkovića, za koju očigledno nije bio angažiran koreograf jer počinje nimalo gipkim plesnim korakom najavljujući krutosti što slijede, glazbu uživo u izboru redatelja poput kratkih dodataka željenoj zabavnosti izvodi Instrumentalni sastav Tri vjenčanja i dva sprovoda. U anale bi ta predstava mogla ući kao repertoarna injekcija za osvajanje publike, samo djelomice uspjela, i to zahvaljujući prije svega neuništivosti teksta (prijevod Martine Aničić), scenografiji Dinke Jeričević, prikladnim pojavama i ljupkoj igri četvero mladih glumaca, već ljubimaca publike Zrinke Cvitešić (Gwendolen Faiefax), Dušana Bućana (Algernon Moncrieff), Olge Pakalović (Cecily Cardew) i nipošto na kraju Luke Dragića, koji je sjajno uspio povisiti temperaturu jedva dočekanom raspletu. Krutošću nepokolebljivo staromodne Lady Brucknell Branka Cvitković (Lady Brucknell) nije odveć iznenadila, Goran Grgić (Velečasni Chasuble) posegnuo je za gipkom karikaturom društvenoga manekena u reverendi, dok Vlasta Ramljak (Miss Prism) osobito u uspjeloj završnici izaziva poput više glumica na čekanju pitanje zašto je tako dugo nismo vidjeli na sceni. U ulogama slugu nastupaju precizniji i dinamičniji Alen Šalinović i posve u tempu predstave Miro Šegrt.

Marija Grgičević