Kič i kićenje

Kič i kićenje

Pojam kiča ostaje nejasan. Može ostati na svakodnevnoj definiciji i ne mora uvijek podrazumijevati dubokoumnu filozofsku, teorijsku i estetičku raspru. To je gotovo enciklopedija koja jučer obuhvaća prezrenoga Bouggeaurrauea, a danas slavnoga i uvažavanoga Jeffa Koonsa. Možda je primjer posljednjega najbolje rješenje; svjesno uključiti pojam kiča u vlastitu umjetnost i tako mu oduzeti sramotni, a pridati pohvalni smisao

Potaknut već pomalo zaboravljenim tekstom kolege napisanim prije više od godinu dana, koji problematizira pitanje likovnoga kiča, ne ulazeći u razloge i kriterije izbora primjera koje kolega navodi, ističem da je sam pojam kiča u najmanju ruku nejasan. Pojmovnici umjetnosti potvrđuju da su definicije kiča daleko od suglasja te da je stabiliziranje pojma još nemoguće. »Kič je pseudoumjetnički fenomen popularne i komercijalne umjetnosti«, kaže se uopćeno i dodaje da je još od romantizma »nastao rascjep između umjetnosti i publike«. Pouzdanija i starija definicija govori da su opće odrednice kiča »loš ukus, vulgarnost, površnost, otrcanost, sentimentalnost i sladunjavost«. U blizini naših promišljanja stoji i tvrdnja da »kič izmiče formalnom definiranju budući da lako mijenja oblike«. Bilo kako bilo, kič, čini se, nije pitanje ikonike koliko pretencioznosti i simuliranja najvećih i najdubljih vrijednosti.

Da su granice između kiča i umjetnosti nestalne i da među njima propuhuje na sve strane, znali su brojni pisci, poput K. Tajgea, A. Čelebonovića, V. Horvat Pintarić, E. H. Gombricha i njegova vlažnoga oka C. Greenberga (sjajni članak Avangarda i kič, 1938), kao i brojni drugi tumači koji su stvorili cijelu biblioteku o kiču, a da ipak nisu bitno pomogli njezinoj određenijoj i preciznijoj definiciji.

Kolega je tada svoje mišljenje napisao, pobrojio autore, među njima i odličnu umjetnicu kojoj su naškodila rijetka izlaganja i jedna nesretna saborska slika, zatim jednoga umjetnika koji u svojoj maloj otočkoj butigi radi zavičajne utihe (obrt i ugoda!) te umjetnika koji je opsesivno zaokupljen tematikom i čerečenjem ljudskoga tijela, koje se i meni čini likovno i sadržajno neuvjerljivim. Ali sama činjenica da ti umjetnici imaju svoju brojnu publiku ne podrazumijeva namah spomenutu nalijepnicu kiča. To je opis općega mnijenja, istina koju svi znaju i taj bi se popis umjetnika u blizini kiča mogao veselo i prostrano širiti.

Ono što je zamjetno jest da su shvaćanja kiča vezana (redovito) uz ikoniku narativne i figurativne umjetnosti — slike koje po raširenu mišljenju ostaju razumljive, ugodne oku i koje ne iziskuju nikakav napor promatrača. To je uglavnom točno. Ali u moru i poplavi imena i djela koja se koriste novim tehnološkim, virtualnim i digitalnim mogućnostima jednako se mogu kriti simulacije vrijednosti. Ispod prazne modernističke i postmodernističke opne, novih i modernijih izraza i njihovih dubokih delfskih ronaca kriju se plitki sadržaji i smisao koji se, uglavnom, tek naslovom punim obećanja i pretenzija sugerira. Poteškoće otkrivanja kiča na ovom mjestu više su nego očite. Ispod kore misaone ili kritičke svijesti osnažene citatima i frazama pionira novih promišljanja o umjetnosti i najvećih umova kriju se nerazumljivi i neartikulirani sadržaji koji stvaraju prihvatljivu zbirku i misaonu pozu koja nije daleko od šupljega i praznoga. Ne pomaže tu ni Hegel ni Derrida, Steiner... Prikloni i znakovi pripadništva ili novom ili tradicionalnom, a ne autonomna vrijednost djela, postaju najvažnijima, pa i u određivanju kiča. Tako primjerice video jučer ili žive skulpture i virtualne slike povlaštenim automatizmom znače moderan i napredan duh, dok slikanje na klasični način znači gotovo policijsku prismotru i u samu startu priziva zlovolju hrvatskoga znalca i stručnjaka.

A kiča koliko hoćeš! Intelektualni kič. Kič pretencioznosti. Kič minimalne definicije. Kič tobožnje dubine. Kič posne optike. Kič brbljanja. Kič šutnje. Kič mistifikacije. Kič mitomanskih priča o Meštroviću, Račiću. Kič dramatizacije preranih smrti hrvatskih modernih umjetnika. Kič lamentiranja o tragičnosti malih naroda. Povijesni kič. Simbolički kič. Kič priključka. Kič nadoknađivanja. Kič autentičnosti. Kič izvornosti. Kič novoga. Kič staroga. Kič s TV-aukcije. Kič šahovnice. Kič lijevoga. Kič desnoga. Kič egzistencije. Kič globalizacije. Kič Amerike. Kič Billicha. Ili upravo ovih dana kič religioznih suosjećanja i navale religioznih temata, što nije ništa drugo nego ono što Pollock zove najgorom bolešću duha, korupcijom savjesti. Stoga, kao što prostitucija za mene ima manje veze sa ženskim tijelom, a mnogo više, recimo, s politikom, tako i kič označava šire stanje duha i svijesti. A problematizirajući pojam trebalo bi zapravo raditi na definiciji kiča kao simulaciji dubine koja ostaje na površini, govoriti o njemu kao o pretenziji smislu koja se, slabo osviještena iznutra, samo nadražuje izvana. A onda je to gotovo — sve!

Može se stigmatizirati i učiniti zavidan popis imena likovnih umjetnika u Hrvatskoj i tako zadovoljiti široko i kolokvijalno shvaćanje kiča, općenitoga govora i važećih mišljenja na prvi dojam. Kao što je umjetnost preteška i preozbiljna riječ koja se od silne uporabe pomalo i otrcala, tako treba pripomenuti da svaki završeni student akademije nije umjetnik, kao što ni svaka neuspjela slika, ako već nije umjetnost, nije automatski kič.

Pojam kiča ostaje nejasan. Može ostati na svakodnevnoj definiciji i ne mora uvijek podrazumijevati dubokoumnu filozofsku, teorijsku i estetičku raspru. To je gotovo enciklopedija koja jučer obuhvaća prezrenoga Bouggeaurrauea, a danas slavnoga i uvažavanoga Jeffa Koonsa. Možda je primjer posljednjega najbolje rješenje; svjesno uključiti pojam kiča u vlastitu umjetnost i tako mu oduzeti sramotni, a pridati pohvalni smisao.