Kao kisik

»Kazalište«, gl. ur. Željka Turčinović, Hrvatski centar ITI UNESCO, 27/28

»Publika se smijala sve vrijeme, ljudi su jednostavno uživali. Osjetila sam se gotovo ponosnom (iako nisam imala veze s tom predstavom) da se bavim poslom koji može ljudima, publici, učiniti takvo zadovoljstvo. Na našoj Žabi, na primjer, plaču i smiju se. Rasplakati ih ili ih nasmijati – jednako je vrijedno«, kaže redateljica Franka Perković u razgovoru koji je s Dubravkom Mihanovićem vodila za »Kazalište« 27/28. Osim sjajno isprepletena razgovora redateljice i dramaturga, gdje su u naoko neobaveznome tonu rastvorili goruće teme današnjega hrvatskog glumišta, najnoviji broj ovog vrijednog izdanja kao temat objavljuje Suvremenu rusku dramu i kazalište. Uvod u temat Kazališni planet Rusija Hrvoja Ivankovića bavi se planetom s petstotinjak subvencioniranih kazališta, mjestom gdje preživljavaju brojne neovisne grupe i komercijalnoga i istraživačkoga profila, a čiji vijek na kraju opet određuje odnos lokalnih i državnih vlasti. Unutar temata redateljski su portreti Pjotra Fomenka, Lava Dodina, Kame Ginkasa i Anatolija Vasiljeva; tekstovi o moskovskim kazališnim proturječjima, o ruskim regionalnim kazalištima u tranziciji te o novoj ruskoj drami. Uz teorijske tekstove, »Kazalište« donosi i prijevode dviju drama: Igrajući žrtvu braće Presnjakov te Kisik Ivana Viripajeva. Braća Presnjakov, nakon Čehova najizvođeniji ruski dramatičari u svijetu, hrvatskoj su kazališnoj publici stigli upravo zahvaljujući drami Igrajući žrtvu, koju je prije dva mjeseca na svoj repertoar postavilo Kazalište Virovitica u režiji Snježane Banović. Drama Igrajući žrtvu u prijevodu Irene Lukšić govori o Vanji, mladome antijunaku koji preživljava tako što glumi žrtvu u policijskim rekonstrukcijama zločina. Dakle, prema riječima Yanne Ross, Presnjakovi, daroviti dvojac iz Ekaterinburga, do britke ironije stižu uporabom svakodnevnoga, kolokvijalnoga govora – što je u ruskoj suvremenoj drami nedostajalo desetljećima – postižući učinak humornoga i zabavnog u kazalištu. Za razliku od braće Presnjakov, dramatičar Ivan Viripajev u Kisiku, praizvedenu 2000. u studiju Teatra.doc (u malom podrumskom prostoru u Moskvi) naginje beskompromisnu izričaju, njegov sibirski duh pun je snovitosti, teži ravnopravnu dijalogu između riječi, zvuka i likovnosti. Kisik je preko noći irkutskog autora Viripajeva lansirao kao najsjajniju zvijezdu na nebu ruske drame novog stoljeća. »Kazalište«, koje se već devet godina sustavno bavi središnjom strujom kazališne umjetnosti, u novom broju donosi kritike triju domaćih premijernih naslova – Matišićeva Ničijeg sina, Exitova Shakespeara na EXit te ZKM–ova S druge strane. Uz to, objavljuje i recenzije pet novih knjiga s područja teatrologije i kazališne produkcije. Gombrowiczianu Zdravka Malića recenzent Mladen Martić određuje knjigom »iz male, ali blistave Malićeve polonističke ostavštine«, gdje u tekstu Ključ za Gombrowicza piše kako upravo Gombrowicziana otvara vrata jedne od najuzbudljivijih mogućih pustolovina suvremenoga kazališta. O Kazališnoj produkciji – karici bez koje se ne može stvarati kazališna estetika piše Snježana Banović analizirajući Produkciju i marketing scenskih umjetnosti Darka Lukića, jednoga od pokretača Odsjeka produkcije na Akademiji dramskih umjetnosti. »Udžbenik je rezultat njegovih predavanja na Odsjeku produkcije (…) te dugogodišnjega bavljenja kazališnom teorijom i praksom«, piše Snježana Banović. Memoarski intoniranu knjigu Nikole Batušića Uspomene. Na rubu potkove, kao i osobnost našega najvećeg živućeg poznavatelja kazališne povijesti, analizira Sibila Petlevski, dok o drugome izdanju Mrkšićevih Drvenih osmijeha Antonija Bogner Šaban piše: »(…) i danas je temeljno uporište za povijesno izučavanje svjetskoga i hrvatskoga lutkarstva, već zbog toga što je pionirsko na tom polju scenskoga izraza u nacionalnome okruženju.« U najnovijem broju časopis »Kazalište« se sjajnim esejima u rubrici Sjećanja oprašta od velikih glumaca Josipa Gende, Slavka Brankova i Izeta Hajdarhodžića.

Dubravka Lampalov