Iz 19. u 21. stoljeće?

Iz 19. u 21. stoljeće?

Karakter Trga Petra Preradovića odredit će Hermann Bollé, koji 1897. radi prvi projekt njegova uređenja. Tim će se projektom u duhu kasnoga historicizma 19. stoljeća odrediti temeljni izgled trga, koji se do danas neće bitnije mijenjati

O Trgu Petra Preradovića u posljednje se vrijeme mnogo govorilo. No nažalost, mnogo se i manipuliralo utvrđenim povijesnim činjenicama. Trg su neki nastojali grubo oteti iz kolektivne memorije građana. Izrečene su mnoge neistine. U javnosti su iznošeni iskrivljeni zaključci, a sve kako bi se umanjila prostorna i povijesna vrijednost Trga u ime sebičnih i megalomanskih želja bahatih pojedinaca. I, stoga odmah istaknimo, Trg Petra Preradovića trg je kasnoga 19. stoljeća, a ne trg 20. stoljeća. Samo su dvije kuće koje okružuju trg izgrađene u dvadesetom stoljeću: Huga Ehrlicha (1923/4) i Antuna Ulricha (1937), sve ostale građene su tijekom 19. stoljeća. Trg je stručno valorizirala povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević u izvornom znanstvenom radu naslovljenu Trg Petra Preradovića i Trg Petra Svačića u Zagrebu. Geneza dvaju donjogradskih trgova (»Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske«, 20/21, Zagreb 1994/5). Rad uvažene povjesničarke umjetnosti temeljno je ishodište za razumijevanje problematike trga te se svaka sljedeća reinterpretacija koja ga ne uvažava može smatrati diletantskom, a u kontekstu nastale afere i zlonamjernom. Uz spomenutu autoricu izdvojimo još nekoliko autora koji su u svom stručnom radu dodirivali tu temu, među inima Gjuru Szaba, Franju Buntaka, Lelju Dobronić te Vandu Ladović i Nadu Premerl.

Iako genezu današnjega Trga Petra Preradovića možemo pratiti od 1887, od druge regulatorne osnove, prema povijesnim podacima na tom je prostoru od sredine 14. stoljeća stajala crkva sv. Margarete oko koje se održavao sajam. Potkraj 18. stoljeća crkva je s pripadajućim zemljištem prodana »općini grčko–katoličkih građana«. Crkva je tada bila preuređena u parohijalnu crkvu Sv. Preobraženja Gospodnjega. Sjeverno od nje uz Ilicu 1822. izgrađena je prema projektima Bartola Felbingera zgrada pravoslavne općine. U to doba prostor današnjega trga u potpunosti je izgrađen. Činio ga je trapezoidni stambeni blok (inzula) omeđen dvjema ulicama, Margaretskom (danas Preobraženskom) i Svilarskom (današnjom Margaretskom i Preradovićevom). Istočno od toga bloka na prostoru današnje Bogovićeve nalazilo se veliko zemljište baruna Eduarda Jelačića, prekriveno vrtovima i gospodarskim zgradama.

Prve ideje o uređenju toga prostora javljaju se 1861, 1863, 1864. i 1865. na poticaj Grčko istočne općine, kada se gradskom poglavarstvu predlaže zbog derutnosti izgradnja nove crkve i regulacija dviju ulica uz nju. Nova je crkva izgrađena 1866. prema projektu arhitekta Franje Kleina. Riječju, pravoslavna je crkva najranije izgrađeni objekt na prostoru budućega trga. Ona će trajno definirati njegovu sjevernu stranu. Tijekom šezdesetih godina 19. stoljeća taj dio Donjega grada počinje poprimati prepoznatljive obrise. Već na nacrtu iz 1864. vide se Samostanska (danas Varšavska), Marovska (danas Masarykova) i Nikolićeva (danas Teslina) ulica, a godinu poslije u prvoj regulatornoj osnovi trasirana je i današnja Gundulićeva ulica. Godine 1872. kućevlasnici Margaretske i Svilarske ulice zatražili su od Gradskog poglavarstva otvaranje trga na mjestu: » medju Nikolićevom, Marovskom i Samostanskom ulicom…«. Budući da regulatornom osnovom iz 1865. na tom mjestu nije bio predviđen trg, predstavka građana bila je odbijena. Iste godine kada je odbijena predstavka, na prostoru usred zamišljena trga gradska je vlast odobrila Josipu Siebenscheinu gradnju monumentalne palače. Usprkos protivljenju građana palača je bila izgrađena 1873/4. prema projektu Franje Kleina (Preradovićev trg 3/ Preradovićeva 2). Izgradnjom te historicističke palače bit će trajno određen južni obod budućega trga. U međuvremenu sve se otvorenije počelo razmišljati o rušenju građevnog bloka između pravoslavne crkve i palače Siebenschein. No ideja trga bit će opet aktualizirana tek tijekom 1878. odlukom o gradnji kazališta, koje se trebalo nalaziti na posjedu baruna Jelačića na području koje danas omeđuju Ilica, Bogovićeva, Petrićeva i Margaretska ulica. Naime, barun Jelačić oporučno je petinu svoga zemljišta 1865. darovao hrvatskome Zemaljskom kazalištu. Godine 1878. zemaljska vlada i gradska uprava postižu sporazum kojim je dogovoreno da će se izgradnja kazališta i uređenje budućega kazališnog trga uvesti u novu regulatornu osnovu. Idejni projekt kazališta izradili su 1881. glasoviti bečki arhitekti Helmer i Fellner. No, za bana Dragutina Khuena–Héderváryja zbog čitavog niza okolnosti odlučeno je da se kazalište izgradi na Sajmištu (danas Trg maršala Tita).

Iako je lokacija trga (A trg ili Margaretski trg) utvrđena regulatornom osnovom iz 1887, odluka o njegovu uređenju bit će donesena tek 1895, kada je parcelizirano zakladno zemljište. Godine 1897. srušene su sve kuće između Margaretske i Preobraženske, a trg će dobiti današnji naziv Trg Petra Preradovića. Godinu poslije započela je izgradnja kuća uz istočni obod trga. Uz sjeveroistočni obod izgrađena je prema projektu Josipa pl. Vancaša monumentalna palača Prve hrvatske štedionice, a uz jugoistočni palača Farkaš arhitektonskoga biroa Hönigsberg & Deutsch (Bogovićeva 9/ Preradovićev trg 2). Izgradnjom dviju palača definitivno je utvrđen građevni pravac Bogovićeve ulice.

Zapadni obod Preradovićeva trga počeo se formirati znatno ranije i njegovo će oblikovanje trajati sve do tridesetih godina 20. stoljeća. Među prvima 1886. izgrađena je kuća Granitz (Preradovićev trg 6). Uz nju se prvobitno nalazila jednokatnica u kojoj je bilo kino Metropol. Na njezinu je mjestu 1937. prema projektu Antuna Ulricha izgrađena monumentalna modernistička šesterokatnica (Preradovićev trg 4–5). Posljednja u tom nizu uglovna je palača Ehrlich. Građena 1923. prema projektu Huga Ehrlicha (Preradovićev trg / Varšavska 2–4). Prema sjeveru, u Preobraženskoj ulici, na taj se niz nastavljaju palača Centralne eskomptne banke i mjenjačnice Dioniza Sunka iz 1920. (Preobraženska 9) i zgrada pravoslavne općine Stanka Kliske i Juraja Denzlera iz 1930. (Preobraženska 2 /

Ilica 9).

Sam prostor trga, nekadašnje gradske inzule, kao što je rečeno, pravilna je trapezoidna oblika koji optočuju tri jednako široke ulice. Karakter trga odredit će Hermann Bollé koji 1897. radi prvi projekt njegova uređenja. Projekt uređenja potaknut novom vizijom pravoslavne crkve, koja je prema Bolléovim zamislima trebala biti centralnoga tipa s glavnim pročeljem prema jugu, odnosno prema trgu. Iako ta zamisao nije bila ostvarena, Bollé će projektom u duhu kasnoga historicizma 19. stoljeća odrediti temeljni izgled trga, koji se do danas neće bitnije mijenjati. Početkom 1900. novo uređenje trga potaknula je Prva hrvatska štedionica prijedlogom postavljanja »pavilliona u gostioničke svrhe«. No trg će se urediti prema odredbama regulatorne osnove iz 1887, koja tu predviđa tržnicu voća i povrća. Ploha trga između voznih cesta zarubljena je i uzdignuta, a u sredini je postavljen »lievani vodovodni zdenac«. Uokolo trga zasađen je drvored javorova, a 1910. trg je i asfaltiran. Te godine javio se novi poticaj za njegovo uređenje, ovaj put odlukom da se na njega napokon premjesti spomenik Petru Preradoviću. Naime, prva inicijativa da se tamo postavi kip Petra Preradovića, koji se tada nalazio na Akademičkom trgu, javila se još 1897, no zbog protivljenja Milana Lenucija, predstojnika Građevnog ureda, prijedlog je odbačen. U povodu odluke o postavljanju spomenika 1910. raspisan je natječaj za »dolično uredjenje okoliša oko spomenika te prostora na trgu za svrhe sajamske i tržne« . Prve dvije nagrade dodijeljene su Ivanu Kosu i Stjepanu Podhorskom, no natječaj i njegovi projekti nisu naišli ni na kakav odjek. Konačno premještanje spomenika Petru Preradoviću dogodit će se tek 1954. Tijekom tridesetih godina trg je u potpunosti definiran. Prizemlja svih kuća mahom su adaptirana u dućane, a reprezentativno historicističko pročelje palače Siebenschein purificirano je u duhu moderne. S tržnicom, taksi–stajalištem, benzinskom crpkom, javnim satom i telefonskom govornicom trg je tridesetih, kako ističe Snješka Knežević »postao živim i napučenim urbanim punktom«. Konačno premještanje spomenika 1954. na trgu neće izazvati važnije promjene sve do 1990, kada je raspisan natječaj za uređenje Preradovićeva trga i Varšavske ulice. Prvonagrađeni projekt Mihajla Kranjca i Berislava Šerbetića, koji se ostvaruje tijekom 1995, u potpunosti je uređenjem partera i novom urbanom opremom narušio vizualnu prepoznatljivost (šarm) i integritet trga. Nakon neuspjela preuređenja započinje akutna degradacija cijeloga prostora trga, koja zahvaća i okolne objekte, koji se mahom denacionaliziraju i rasprodaju, a mnogi i namjerno zapuštaju. Na taj način pod pritiskom profita nestaju brojni sadržaji koji su Trg Petra Preradovića činili prepoznatljivim, a time i dijelom kolektivne memorije građana, koja se na tom prostoru, kao što smo vidjeli, taložila dulje od stoljeća.

Krešimir Galović