Institucionalni okvir bioetike

Razgovor: Walter Schweidler, Thomas Sören Hoffmann i Ante Čović, nositelji projekta u kojem je razvijen koncept integrativne bioetike

Institucionalni okvir bioetike

U jugoistočnu Europu došli smo zato što je gospodin Čović obuhvatno razvio koncept integrativne bioetike i mogućnošću suradnje s njim naprosto smo pronašli temelj za dalju razradu bioetike

Stalna konferencija Bioetički forum za jugoistočnu Europu utemeljena je 2005. kao institucionalni nastavak međunarodne konferencije Bioetika u južnoj i jugoistočnoj Europi, koja je održana od 1. do 3. listopada 2004. na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Ona je pak nastala kao plod suradnje dvaju bioetičkih projekata, a organizirali su je voditelji tih projekata —Walter Schweidler i Thomas Sören Hoffmann s Ruhrskog sveučilišta u Bochumu te Ante Čović sa Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta. Ta konferencija — koja se treći put održava ove godine od 19. do 22. rujna u Malom Lošinju — tek je početni element u ambicioznom projektu razvijanja i institucionaliziranja bioetičke suradnje u prostoru južne, jugoistočne i središnje Europe, s posebnim težištem na području jugoistočne Europe. U sklopu tog općeg projekta u protekle dvije i pol godine uz Bioetički forum razvijani su i posebni obrazovni te dokumentacijsko-istraživački programi, koji su dobili i institucionalne forme: Ljetnu školu integrativne bioetike, poslijediplomski tečaj koji se izvodi u suradnji Ruhrskog sveučilišta u Bochumu i Sveučilišta u Zagrebu te Referalni centar za bioetiku u jugoistočnoj Europi. Centar je zamišljen ne samo kao infrastrukturno-dokumentacijska nego i kao istraživačka ustanova, a otpočeo je s radom 1. listopada 2006. u sklopu Hrvatskoga filozofskog društva u Zagrebu. Konzorcij koji vodi ukupni projekt bioetičke suradnje održao je 30. ožujka 2007. sastanak u Zagrebu, a dan poslije prezentaciju projekta u Impulsnom centru Tehnološkog parka u Varaždinu. Tu prigodu iskoristili smo za razgovor s nositeljima projekta u kojem je razvijen koncept integrativne bioetike. Razgovarali smo o značenju koncepta integrativne bioetike, odnosu bioetike i ostalih znanosti te bioetičkom obrazovanju i planovima Konzorcija.

Možete li nam najprije reći nekoliko riječi o konceptu integrativne bioetike, kao i o odnosu između bioetike, filozofije i ostalih znanosti?

Hoffmann: Koncept integrativne bioetike je, s jedne strane, relativno nov koncept u povijesti bioetike, koja ni sama nije stara, a s druge strane koncept koji se istodobno može povezati s počecima same bioetike. Sjetimo se samo pristupa poput onih Hansa Jonasa ili Van Rensselaera Pottera, koji su uvijek imali integrativni pogled na bioetičke probleme. Rekao bih da u prilog integrativnoj bioetici govori to da se ona, općenito kazavši, bioetičkim pitanjima ne bavi kao pukim akademskim, normativnim problemima i da se ne ograničava na posve određenu problematiku, posve određeno polje tema, što je najčešće bilo medicinsko-praktično područje. Bioetiku shvaćamo doslovno, dakle tako da smo usredotočeni na obuhvatnu veličinu života i bioetiku razumijemo kao bavljenje svim pitanjima koja imaju veze sa životom i s preživljavanjem čovjeka kao mislećega živog bića, nastojeći razumjeti i istražiti i sva druga bića, koja su također sastavni dio života i životnoga procesa.

Kako se to odnosi na samu disciplinu, ali i na jugoistočnu Europu, konkretno Hrvatsku, u kojoj se koncept integrativne etike većim dijelom i razvio?

Hoffmann: To ima različite učinke na konkretan rad, u smislu da pokušavamo nadići sužavanje na određenu etiku, kao što je primjerice klinička etika, te pokušavamo obuhvatiti široki horizont života, kako bi se pronašla bioetička rješenja za probleme vezane uz različite oblike života ili stvarni život ljudi. Rezultat je takva pristupa onda i to što bioetiku razumijemo kao spajanje već postojećih i prokušanih perspektiva, koje su onda sve zajedno zaokupljene središnjim pitanjima života kao takva te pitanjem o preživljavanju u biotehnološkom dobu. S tim je u vezi i jedan dalji aspekt, koji je u našem bohumskom krugu uvijek igrao važnu ulogu. Mi smo se uvijek zanimali i za povezanosti pojedinih kultura, dakle za razvijanje interkulturalnosti. Utoliko je jugoistočna Europa za nas zanimljivo područje, jer u njemu postoje različite etničke, historijske i religijske suprotnosti koje mogu tvoriti zajedničku perspektivu, ako se dovedu u vezu s aktualnim vodećim pitanjima života i preživljavanja čovječanstva u ovom vremenu.

Kako biste odredili temeljnu zadaću Referalnoga centra za bioetiku u jugoistočnoj Europi?

Čović: Bioetika se u četiri desetljeća postojanja uspjela akademski etablirati kao novo interdisciplinarno područje te planetarno proširiti ne samo kao intelektualna inovacija nego i kao društveni pokret i nova epohalna osjećajnost. Ta slojevita i složena narav bioetike nametnula je, u procesu akademskog institucionaliziranja, potrebu za osobitim oblicima istraživačke infrastrukture. Tako su se, pod različitim nazivima, počeli osnivati bioetički centri kao svojevrsni dokumentacijski punktovi u kojima se prikupljaju ne samo bioetičke publikacije, knjige i časopisi nego i najraznovrsnija dokumentacija, kao što su zakonski tekstovi, propisi, akti, podaci o slučajevima, slikovna građa, zatim medijske datoteke od novinskih izrezaka do audio- i videomaterijala. Već je u samu nazivu centra naznačena njegova primarna zadaća, da sabire i obrađuje bioetičku dokumentaciju u čitavom području jugoistočne Europe.

Hrvatska je očigledno postala središtem bioetičke rasprave i suradnje u ovom dijelu Europe. Kakve učinke možemo očekivati iz činjenice da se međunarodne bioetičke ustanove osnivaju upravo u Hrvatskoj. Što konkretno za bioetiku u Hrvatskoj znači osnivanje Referalnoga centra za bioetiku u jugoistočnoj Europi?

Čović: Kratko kazano, možemo očekivati samo mnogostruko pozitivne učinke. No, stvaranje međunarodnih bioetičkih ustanova u Hrvatskoj ne treba promatrati samo kao uzrok nekih budućih učinaka, nego ponajprije kao posljedicu svestrano razvijene bioetike na akademskom i društvenom planu. Bez obzira na činjenicu da se bioetika u Hrvatskoj u više aspekata (bioetički skupovi, publikacije, edukacija, bioetički senzibilitet i sl.) razvila do zavidne razine, još nije uspostavljen prijeko potreban dokumentacijski i istraživački punkt u području bioetike. Stoga će osnivanjem Referalnoga centra za bioetiku u jugoistočnoj Europi ta zamjetna praznina biti popunjena. Istodobno će se infrastrukturnim pokrivanjem područja jugoistočne Europe institucionalno učvrstiti vodeća pozicija hrvatske bioetike u regionalnim razmjerima.

Hoće li novoosnovani Referalni centar u svom profilu imati i neke specifične crte u odnosu na postojeće slične ustanove u svijetu?

Čović: Budući da se ovaj Referalni centar zasniva na konceptu integrativne bioetike, u njegovu bi se profilu trebale odslikati duhovne značajke te ideje i učiniti ga posebnim u odnosu na slične ustanove u svijetu. U skladu s tim, Centar će biti osposobljen za pluriperspektivno istraživanje i dokumentiranje bioetičkih procesa, ali i za odčitavanje znakova novog vremena, koje ti procesi sa sobom donose.

Možete li nam reći kakav status bioetičko obrazovanje ima u globalnom geopolitičkom kontekstu, ali i u kontekstu odnosa spram drugih disciplina?

Schweidler: Bioetika je u posljednjih petnaest godina postala sastavnim dijelom obrazovanja u filozofiji i u medicini. U Americi već postoji niz centara za bioetiku, a u Njemačkoj najmanje tri do četiri takva centra koja imaju internacionalni karakter i u kojima se bioetikom kao već razvijenom, čvrstom i ozbiljnom znanstvenom disciplinom bave stručnjaci. Mi ne želimo stvoriti nešto što bi bilo suprotstavljeno tomu, nego želimo pridonijeti izgradnji bioetike u jugoistočnoj Europi, omogućiti da se bioetičko obrazovanje proširi po različitim zemljama jugoistočne Europe te stvoriti jedno mjesto susreta te u skladu s tim imati jednu fiksnu točku u Hrvatskoj koja će postati srž i temelj za posredovalački rad. Želimo omogućiti susretanje i suradnju sveučilišta i zemalja u kojima bioetičko obrazovanje još nije samorazumljivo. To je ona vanjska granica koja nam je postavljena, ali mi i sadržajno, unutar toga, vidimo nužnost da se od bioetike ne učini neka specijalistička disciplina, jer na kraju poučavanje i istraživanje u bioetici ne bi trebao poduzimati neki specijalist imenom bioetičar, nego različiti znanstvenici, među njima i filozofi. Bioetika je usko povezana s filozofijom, ali je, dakako, potreban golem niz saznanja iz drugih struka, iz prava, medicine, prirodnih znanosti, teologije, što se može i treba ostvariti interdisciplinarnom suradnjom, premda posljednja točka sabiranja mora biti filozofija. No filozofija nije nešto čime se bave samo profesori filozofije, nego nešto u čemu sudjeluje svatko od nas kada odgovorno misli i odlučuje. Posljednje odluke na području bioetike donose liječnici, pravnici i prirodni znanstvenici te je stoga iznimno važno da se element filozofskog obrazovanja uvede u različite struke i to nam je važnije od izgradnje neke zatvorene discipline pod imenom bioetike. Riječ je dakle o interdisciplinarnoj suradnji s filozofskim temeljem.

Govorili smo o bioetici u zapadnoj Europi, Americi i drugim zemljama. Kako geopolitički status istočne Europe i Hrvatske može pridonijeti bioetici i koja je posebnost hrvatske bioetike kao takve?

Schweidler: U jugoistočnu Europu došli smo zato što je gospodin Čović obuhvatno razvio koncept integrativne bioetike i mogućnošću suradnje s njim naprosto smo pronašli temelj za dalju razradu bioetike. Pitanje koje postavljate posve je opravdano. Uviđamo da jugoistočna Europa nije posebna samo zbog kompetencije znanstvenika ili sveučilišta, nego i zbog neke vrste geopolitičke, geofilozofijske pozicije. Naime, u kontekstu raznolikosti europskih filozofskih horizonata, tradicija, vjerujemo da europskom intelektualnom scenom već desetljećima umnogome prevladava zapadna Europa, pa su stoga srednjoeuropske, južnoeuropske i istočnoeuropske zemlje veoma zanimljive jer ovdje pristupi pitanjima o životu umnogome proizlaze iz neke obuhvatnije, dakle, integrativne perspektive koja ni na koji način nije ograničena na utilitarističke ili antimetafizičke pozicije, kao što je to slučaj s Amerikom. Osim toga, vidimo da je u zemljama jugoistočne Europe suradnja filozofije i svjetonazorskih pozicija praktičniji problem nego na zapadu i sjeveru Europe. Tamo često stječemo dojam da je društvo utvrdilo određene kompromise i da više nije spremno govoriti o tim kompromisima, dok se ovdje temeljna pitanja još propituju s pokušajem da se dođe do istine i pravednosti, tako da u tzv. zemljama u razvoju još postoji šansa da se velika pitanja o dobrom i pravednom postave i filozofski. O tome želimo nešto naučiti i tomu želimo pridonijeti.

Razgovarao Srećko Horvat