Hrvati i Europa

Hrvati i Europa

Što je moguće činiti kako bi se promijenio negativan trend erozije identifikacije s Europom? Na imaginarnom planu potrebno je potaknuti ponovno identificiranje s vrijednostima koje se nisu uspjele u dovoljnoj mjeri realizirati, u prvom redu s vladavinom prava i s njom povezanom reformom pravosuđa, suzbijanjem korupcije i s daljim razvojem civilnog društva. Na simboličkom planu valja potaknuti širu raspravu o značenju nacionalnog identiteta

Euroskepticizam označava kako djelomično ili uvjetno, tako i potpuno i bezuvjetno protivljenje procesu europskih integracija. Dakle, skeptici mogu biti i oni koji se načelno ne protive integriranju, ali mogu izražavati strahovanja, kritičnost, i protiviti se određenim smjerovima ili specifičnim rješenjima integracije. Njih se najčešće naziva mekim euroskepticima, dok tvrdi euroskeptici odbacuju cjelokupni projekt EU.

U pristupanju EU mnogo se veća važnost pridavala nacionalnim elitama nego građanima. Pritom je indikativno da je 1997, neposredno prije početka pregovora s pristupnicama iz Srednje i Istočne Europe, u njima obustavljen Eurobarometar, sve do 2001. kao da je bila riječ o već svršenom činu. Takvo se zanemarivanje javnoga mnijenja može zapaziti i u nekim komparativnim istraživanjima istih zemalja u kojima se provlači pretpostavka o procesu pristupanja kojemu građani tek osiguravaju tzv. permisivni konsenzus i promatra ih se kao pasivne subjekte kojima je samo potrebna uvjerljiva poruka.

Neka istraživanja srednjoeuropskih država upozoravaju na pojavu očitoga jaza između elita koje nastavljaju podupirati pristupanje EU i očitog povećanja euroskepticizma građana. Pritom su sami pregovori o članstvu sredstvo mobilizacije euroskepticizma jer se doživljavaju kao jednostrano nametanje zahtjeva od strane EU i tumače samo kao odgoda neizbježna prihvaćanja pravne tečevine.

Hrvatska se i prije samih pregovora našla u sličnoj situaciji, posebno zbog dodatnog uvjeta suradnje s Haškim sudom i uhićenjem generala Gotovine, što je, uz ostalo, potaknulo osjećaje povrijeđenosti nacionalnog ponosa u većine građana, a time i zadršku prema EU. Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju kako većina građana doživljava EU kao svojevrsnu prijetnju, dok je za većinu stranačkih elita članstvo u EU veliki politički projekt sa snažnim simboličkim značenjem konačnoga bijega s Balkana.

Prema Pulsovu istraživanju iz 2006. većina hrvatskih građana strahuje da će nakon priključenja EU građani drugih zemalja Unije masovno kupovati nekretnine u Hrvatskoj, da će cijene potrošne robe znatno porasti; povećati se razlika između bogatih i siromašnih u Hrvatskoj; morat će se odustati od nekih običaja kao što su tzv. domaći proizvodi; doći će do uništenja hrvatske poljoprivrede; priljev uvozne robe uništit će domaću industrijsku proizvodnju te će se povećati rizik od terorizma.

Takvim strahovanjima, uz već navedeno, pridonijeli su neznanje i slaba informiranost. Sa zakašnjenjem govori se o mitovima i legendama o EU, dopuštajući im da se usidre u stereotipe koje je onda lako poticati svaki put kad nešto zaškripi. Posebno je slabo informiranje o konkretnom sadržaju pregovora i vlastitim pregovaračkim stajalištima, čime se oni mistificiraju i stvara slika da se pregovori vode iza leđa građana. Ovdje se prikladno uklapa i nedavna saborska interpelacija o radu Vlade na području korištenja pretpristupnih fondova EU.

Mediji također snose dio odgovornosti za euroskepticizam zbog česta senzacionalističkog pristupa kojim potiču osjećaj ugroženosti i revolta, dok se vrlo malo pozornosti obraća informiranju o iskustvima integracije novih članica, o konkretnim politikama EU, korištenju fondova, kao i samu procesu pregovaranja.

Tomu treba dodati i ne tako davno ratno iskustvo obilježeno snažnim kolektivnim homogenizacijama kao reakcijama na ugrožavanje. Stoga nije teško uočiti neke strukturalne sličnosti opisanog euroskepticizma s nacionalizmom s početka 90-ih, koji mu je spontani uzor. Riječ je zapravo o tome da su se građani, u nedostatku prikladna informiranja o sadašnjosti i jasnoj perspektivi budućnosti, pod utjecajem glasina, utekli kriznom obliku mišljenja, odnosno sedimentiranom obliku interpretacije društvene zbilje.

U tom smislu popularni euroskepticizam dijeli neke ključne značajke s onim što Salecl naziva diskursom moralne većine s početka 90-ih godina prošloga stoljeća. U postsocijalističkim zemljama specifični diskursi moralne većine nastali su kao rezultat urušavanja socijalističkih sustava. Putem njih se nastojalo označiti primjeren sadržaj nacionalnog identiteta. Obilježja toga diskursa u Hrvatskoj bila su kršćanski tradicionalizam, organizmičko poimanje nacije, neposredno istaknuta predodžba o prijetnji u obliku neprijatelja, odnosno kradljivca užitka, te suprotstavljanje bezdušnom kapitalizmu. Sadašnji euroskepticizam s diskursom moralne većine dijeli posljednja tri ključna obilježja.

Osim sličnosti, među njima postoje i razlike. Prva se odnosi na relokaciju i poimanje neprijatelja koji ugrožava naš način života.

Devedesetih je godina prošloga stoljeća na ovim prostorima sredstvo razaranja i preoblikovanja predodžbe o naciji bio rat i etničko čišćenje. U takvu procesu uspostavljanja i razgraničavanja identiteta u kojem je jedno od najsnažnijih sredstava identifikacije teritorij na koji dva ili više posjednika različitog identiteta pretendira, najčešće se stvara odnos izrazite međusobne isključivosti. U današnjoj situaciji priključivanja EU također postoji slika kradljivca užitka i sredstva ugrožavanja identiteta, ali se bitno razlikuju od prethodnih. Strepnju izaziva predodžba o financijskoj i organizacijskoj superiornosti Drugoga, koji nas putem svojeg kapitala nastoji lišiti nacionalnoga blaga (agalma) — u obliku nekretnina, otoka, proizvoda, radne snage... No, ovdje postoji svojevrsna ambivalencija jer se Drugi zapravo nalazi na poželjnoj poziciji na kojoj se može zamisliti i građanin Hrvatske, poziciji koju mu implicitno obećava članstvo u EU — a to je veća ekonomska moć i dostojanstveniji život. Dakle, u sadašnjoj situaciji granica između Nas i Njih nije toliko stroga, ni u teritorijalnom smislu, ni u smislu društvenoga statusa. Otud je razumljiv strah euroskeptika da će doći do razaranja zajednice iznutra, stvaranjem sve većih statusnih razlika između skupina s različitim predispozicijama za uspjeh. Nadalje, sa članstvom si stvaramo nove neprijatelje i probleme s terorizmom, koji također može znatno umanjiti naše ekonomske potencijale i kakvu-takvu neovisnost.

U logici takva euroskepticizma prisutna je ambivalencija između straha od gubitka autentičnosti nacionalne zajednice, koja je tek nedavno stekla političku neovisnost, čije bi se potiranje ostvarilo ponajprije ekonomskim sredstvima, nasuprot straha od izostavljanja iz zajednice civiliziranih nacija. Ta ambivalencija trenutno preteže na euroskeptičnu stranu i po svojem obliku proizvodi mentalitet obespravljenih te pridonosi općem pesimizmu građana.

Većinu političkih elita u Hrvatskoj možemo smjestiti među umjerene euroentuzijaste, osim stranaka kao što su HSS i HSP koji načelno nisu protiv integriranja, ali izražavaju svoju euroskeptičnost putem potrebe usporavanja pristupanja, dok se ne stvore uvjeti za zaštitu ugroženih skupina, dok Hrvatska ne postane uređena pravna država itd. No nakon eventualnog članstva Hrvatske u EU među političkim strankama možemo očekivati jasnije pozicioniranje sukladno preferiranom obliku vladavine i obliku kapitalizma.

U procesu pristupanja središnje mjesto zauzima mogućnost dugotrajne identifikacije građana i elita s projektom europskih integracija. Ovdje treba razlikovati dva osnovna tipa identifikacije o kojima govori psihoanaliza — imaginarnu i simboličku. Imaginarna identifikacija odnosi se na sliku u kojoj smo sebi dopadljivi, odnosno ono što želimo biti i vrijednosti koje podupiremo. Drugi je oblik simbolička identifikacija koja se odnosi na identifikaciju s mjestom odakle bismo željeli biti viđeni u pozitivnom svjetlu, odakle se promatramo tako da se sebi pojavljujemo dopadljivima i vrijednima ljubavi. Pritom je simbolička identifikacija važnija i ona koja određuje sliku imaginarne identifikacije, odnosno oblik u kojem sami sebi izgledamo dopadljivi. Njihovim međudjelovanjem subjekt se uključuje u socio-simboličko polje preuzimajući određene mandate, odnosno određene uloge.

Postsocijalističke zemlje na početku devedesetih se godina prošloga stoljeća poistovjećuju s pozitivnom slikom Europe, njezinom ekonomskom superiornošću te univerzalnim prosvjetiteljskim i liberalnim vrijednostima — na imaginarnoj razini. Na simboličkoj razini riječ je o identifikaciji s mjestom civiliziranih nacija-država, s kojima se dijeli zajednička povijest i pripadnost kršćanskoj civilizaciji. S toga mjesta postsocijalističke zemlje mogu sebe zamisliti kao davno izgubljene članove obitelji koji se pojavljuju nakon pada željezne zavjese.

No, prošavši dugotrajnu tranziciju, koja je u Hrvatskoj bila dodatno usporena ratom, stvoren je svojevrstan antiutopijski sentiment s ugrađenim nepovjerenjem u gotovo sve idealistične dugoročne planove budućnosti, što je znatno narušilo obje identifikacije s Europom. U Hrvatskoj je simbolička identifikacija, odnosno predodžba o sebi kao civiliziranoj naciji sve vrijeme bila prisutna u službi uspostavljanja razlika prema ostalim, istočnijim nacijama s prostora bivše Jugoslavije, sa snažnom referencijom na religijske razlike i određenje granice Balkana. Ono što se u ratu i nakon Oluje urušilo bilo je idealizirano mjesto Europe, a time i univerzalističke i humanističke vrijednosti.

Nadalje, iskustvo mukotrpne tranzicije znatno je narušilo povjerenje u ostvarivanje spomenutih vrijednosti imaginarne identifikacije u okviru nacionalne države. Sumnja da se te vrijednosti neće realizirati ni u EU sastavni je dio popularnog euroskepticizma u Hrvatskoj. S druge strane, upravo su to neka od najoptimističnijih očekivanja eurooptimista.

Što je onda moguće činiti kako bi se promijenio takav negativan trend erozije identifikacije s Europom?

Na imaginarnom planu potrebno je potaknuti ponovno identificiranje s vrijednostima koje se nisu uspjele u dovoljnoj mjeri realizirati, u prvom redu s vladavinom prava i s njom povezanom reformom pravosuđa, suzbijanjem korupcije i s daljim razvojem civilnog društva. Pritom je potreban mnogo veći naglasak da to činimo ponajprije radi vlastite transformacije, neovisno o potrebi prilagodbe EU. U tom je pogledu posebno važno stalno obesnaživanje mitologizacija i dezinformacija. U procesu kvalitetne pripreme, posebice ruralnoga stanovništva, potrebno je u velikoj mjeri uključiti i lokalnu samoupravu kao dodatni čimbenik povjerenja građana.

Na simboličkom planu valja potaknuti širu raspravu o značenju nacionalnog identiteta, posebno probleme ekskluzivističkih određenja, razmatrati značenje europskog identiteta i mogućnosti njegove tvorbe izvan suhe, institucionalne koncepcije ispražnjene od afektivnog sadržaja. Također, kako to naglašava Ivan Prpić — pridruživanje EU znači kritičko razmatranje vlastite prošlosti te spremnost na promjenu vlastita društva i političke kulture, gdje će država biti određena ne kao samostalno mitsko biće »nego tek kao društvena služba koja pospješuje i jamči racionalno funkcioniranje društva«.

Nebojša Blanuša

Nebojša Blanuša rođen je 1974. u Vukovaru. Radi kao asistent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i bavi se političkom psihologijom.