GLORIFIKACIJA SIROVE SILE

GLORIFIKACIJA SIROVE SILE

U Snydera nasilje se pretvara u estetiku par excellence i oslobođeno je bilo kakvih katarzičnih natruha. Ono više nije sredstvo, nego cilj. Katarzu, dakle, zamjenjuje glad za krvlju. A emfaza zamjenjuje epiku

Još nikada se film nije toliko trudio oponašati strip i zadržati njegovu grafičku autentičnost. Nakon Rodriguezova Sin Cityja, koji je u toj autentičnosti dosegnuo najperverznije moguće granice, korak dalje otišao je Zack Snyder u adaptaciji još jedne grafičke novele kultnoga Franka Millera, u kojoj autor više ne rabi dark-pulp imaginarij, nego ga je očarao povijesni događaj, konkretnije, bitka kod Termopila, u kojoj su spartanski kralj Leonidas i njegovih 299 grlatih frajera porazili daleko nadmoćniju vojsku perzijskoga kralja Kserksa, spasili Grčku i ostatak zapadnog svijeta od arapskih hordi i stvorili mačističko-nacionalistički pandan onomu što je za Srbe bilo Kosovo polje. U želji da postane autentičan, Snyder je s Millerovim predloškom učinio ono što je Gus Van Sant učinio s Hitchcockovim Psychom. Obojica reproduciraju umjetničko djelo i na neki ga način tretiraju poput imitacije Vuittonove torbe. A tamo gdje Van Santova kamera nježno miluje Batesovu obnaženu stražnjicu, ona Snyderova miluje Leonidasove nauljene bicepse. No, za razliku od Van Santa, koji je u prednosti jer rabi kao predložak pokretnu sliku i filološki ju rekonstruira, Snyder rabi onu nepokretnu. On toliko pokušava biti vjeran Millerovu predlošku, kadar po kadar, da zaboravlja kako su strip i film dijametralno različiti mediji. Stripovske table samo pokazuju pokret, ali se ne mogu kretati poput filma. One nam nude samo naznaku tog pokreta, dok je film doslovce pokretna slika u svojoj nesputanoj energiji. Zato se u pokušaju ubacivanja živih junaka u monokromatski digitalizirane krajolike ponašaju nekako tromo i pokreti su im atrofirani, jer je sva figurativna napetost podređena grafičkom konceptu stripa (kako pametno primjenjuje sličnu taktiku pokazao nam je Rohmer u Revoluciji). Zato su oni još veći zombiji od onih iz autorova prethodnoga filma Zora živih mrtvaca i, izuzev poneke dinamične akcijske sekvence, pretvoreni su u inertnu masu. Oni, dakle, više nisu manipulirani kao specijalni efekt, nego postaju neka vrsta ekspresivnog pravila. A njihova tijela, koliko god bila nauljena, škripe tamo gdje bi trebala biti najpokretnija. Tada Snyderov 300, trista mu nabildanih spartanskih bojnika, tek ostaje savršena vježba iz digitalne gimnastike, koja pokušava smanjiti jaz između fotografije i računalno proizvedene slike, kad se videoigra pretvara u čistu utopiju. Zapravo, Snyderov komad uopće nije režiran, jer su svi autorovi zahvati manje-više izvedeni na montažnom stolu, dakle, u fazi postprodukcije. No, Snyder je na ideološkom planu perfidniji od Leni Riefenstal. U glorifikaciji tjelesne savršenosti i sirove sile kao jedinoga motora koji pokreće Povijest, upravo je elita bojnika ta koja mora pobijediti (Leonidas podrugljivo opisuje Atenjane kao filozofe i pederaste). U Snydera, nasilje se pretvara u estetiku par excellence i oslobođeno je bilo kakvih katarzičnih natruha. Ono više nije sredstvo, nego cilj. Katarzu, dakle, zamjenjuje glad za krvlju. Štit postaje fetiš. A emfaza zamjenjuje epiku.

Još je simptomatičniji rodni aspekt Snyderova filma, o kojemu bi se mogao napisati čitav esej. Spartanci se u veličanju zdrava duha u zdravu tijelu doimaju poput savršena spoja Ninja kornjača i aktera robotizirana gej-pornića. A Perzijanci su vizualizirani kao nakinđurene drag-queen-vedete. Zato je 300 istodobno drsko homofobičan i izrazito homoerotičan. Čini mi se da je posljednje dobra vijest za one koji su smatrali da Stoneov Aleksandar nije bio dovoljno gej.

Dragan Rubeša