Vijenac 342

Glazba

Filmska glazba: ARMIN, red. Ognjena Sviličića, sklad. Michael Bauer, Georg Karger, Peter Holzapfel i Zoran Kesić

Glazba i zvukovi

Šturo se koristeći glazbom, Sviličić stvara dokumentarno–igrani film o Arminu te upozorava na oporost kraja iz kojega su Armin i njegov otac došli

Filmska glazba: ARMIN, red. Ognjena Sviličića, sklad. Michael Bauer, Georg Karger, Peter Holzapfel i Zoran Kesić

Glazba i zvukovi

slika

Šturo se koristeći glazbom, Sviličić stvara dokumentarno–igrani film o Arminu te upozorava na oporost kraja iz kojega su Armin i njegov otac došli

Premda su na filmskoj špici filma Armin Ognjena Sviličića potpisana čak četiri (!) skladatelja (Michael Bauer, Georg Karger, Peter Holzapfel i Zoran Kesić), glazbeni se brojevi mogu prebrojati na prste jedne ruke. To su: kratka tema na solo gitari uz filmski naslov te odjavni instrumental (varijacija uvodne teme?) u funkciji songa na kraju filma. To su tihe sevdalinke koje diskretno sugeriraju mjesto (no nije definirano kojem izvoru pripadaju: primjerice, odakle svira glazba kada Arminov otac telefonira na željezničkom kolodvoru?). To je također ambijentalna glazba koja ponekad svira u hotelskim prostorima: u kupaonici, u dizalu, u hotelskom baru. I tu je glazba koja se neprestano spominje kao važan element — Arminov adut na audiciji za film. Armin, naime, svira harmoniku. Svirka na harmonici (Armin svira i pjeva pjesmu Halida Bešlića Stiglo je proljeće) središnji je dio priče: zbog toga što svira (a i zbog očeve upornosti), Armin uspijeva zadobiti pozornost stranog redatelja. Dapače, to je jedini (kratki) prizor u kojemu se Armin smiješi (užitak u glazbi ipak, makar nakratko, pruža zaborav). Zapravo je Sviličiću bilo važnije da se u prizorima čuju prirodni zvukovi, najčešće u obliku govora s televizije (vijesti, brokerska emisija, utakmica) nego da se čuje glazba. Jer to je Arminova realnost: on ne plače poput filmskog lika uz pratnju orkestralne ili klavirske lirske teme, nego plače uz zvuke utakmice, koji samo djelomično odvlače pozornost njegova oca. To je bit filma: to nije romantičan film o dodiru sela i grada — to je realan film o stvarnim zbivanjima iz prošlosti i sadašnjosti kojih se ni Armin niti njegov otac ne mogu osloboditi. Šturo se koristeći glazbom, Sviličić (poput redatelja iz svog filma) sâm stvara dokumentarno–igrani film o Arminu te upozorava na oporost kraja iz kojega su Armin i njegov otac došli. Glazba progovara iz Arminova stisnuta srca (sevdah u automobilu pri ulasku u Zagreb!) pokazujući da je dolazak u veliki grad bio vrijedan samo jedne stvari: otkrića da je ocu i sinu od bilo čega važnije to što imaju jedan drugoga.


Irena Paulus

Vijenac 342

342 - 12. travnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak