GLAS OSJEĆAJA

GLAS OSJEĆAJA

Sjajna glasa i jednako dojmljiva interpretativnoga dara, Susana Baca lako je stvorila ozračje čarobne melankolije

Susana Baca, 62-godišnja peruanska pjevačica koju često uspoređuju s Omarom Portuondo i Cesariom Evora (s posljednjom dijeli i titulu bosonoge dive), ipak je posve jedinstvena pjevačica, kako zbog vokalnoga stila, tako i zbog njegovanja dugo zapostavljene afroperuanske glazbene tradicije, koju publici predstavlja na posve suvremen način. Naime, Susana Baca tradiciju ne tretira muzeološki, nego kao stalno promjenjiv fenomen podložan najrazličitijim utjecajima. Iako njezinim pjesmama prevladavaju stare i nove afroperuanske melodije, u njima su itekako zamjetni elemenati jazza, bluesa i bossa nove.

Pjevačica je nastup započela elegantnim baladama te nastavila opuštenim plesnim pjesmama, u kojima je bosonoga i zaplesala. Sjajna glasa i jednako dojmljiva interpretativnoga dara, Susana Baca lako je stvorila ozračje čarobne melankolije. Njezino je pjevanje djelovalo snažno i osjećajno, a interpretacije tradicionalnih pjesama i klasika zanimljivo i svježe, dok je prateći sastav samo pojačao začudnu ljepotu vokala. Iako ona inače pjeva i na šest jezika, ove su večeri prevladavale skladbe na španjolskom, uz iznimku haićanskoga kreolskog u obradi Merci Bon Dieu Frantza Casseusa i francuskoga u latino-blues verziji Ne Quelque Part Maximea Le Forestiera, para koji je označio rani vrhunac koncerta.

Preciznost izvedbe pjevačice i pratećeg sastava omogućili su da se ništa od tekstualnih i stilskih odstupanja ne doima silom umetnuto ili strano. Naprotiv, nastup je bio dosljedan u ljepoti i odmjerenu zvuku, tako da je vrlo očita bila njegova ugođajna vrsnoća. Odabrane skladbe, većinom s posljednjeg albuma Travesias — zbirke južnoameričkih, karipskih i europskih pjesama, bile su uglavnom blage i ganutljive, bez zalaženja u maniru i sladunjavost, a svaka otpjevana i odsvirana nota neodoljivo zavodljiva. Zahvaljujući tome, Baca je ljubavne stihove, poput onih Manuela Scorze u Viento del Olvido, izvela tako uvjerljivo kao da ih je napisala sama. Neznanje španjolskoga tu stvarno nije bio nedostatak, jer su se osjećaji prenosili melodijom, ritmovima landa i sambe te ekspresivnom izvedbom i fraziranjem pjevačice.

Možda je, isprva, bilo neobično vidjeti četveročlani prateći sastav sa čak dva perkusionista, no blagost njihovih ritmova s arabesknom melodijskom linijom akustične gitare pokazala je da je riječ o delikatnoj formaciji istovremeno laka i sočna zvuka. Jednostavni aranžmani i osjećajna, inventivna pratnja, u kombinaciji s osebujnim glasom, savršeno su prenosili bit spleta osjećaja ljubavi i patnje te sjajno djelovali, kako u opuštenim baladama, poput ganutljive Maria Lando, tako i u ritmičnijim skladbama, poput senzualne Valentin.

Ipak, svime je dominirao zadimljen, eteričan, ali bogat kontraalt Susane Baca, koji se kretao od promukla šapta do euforičnih krešenda, zadržavajući pritom neobičan osjećaj spokoja. Ukratko, snažna melankolija hipnotičke vrijednosti u izvedbi jedinstvena interpreta osjećaja.

Velimir Cindrić