FESTIVALI KAO ODGOVOR

FESTIVALI KAO ODGOVOR

Osobno me čudi, a i pogađa, da je moj, kritičarski ceh, koji na razne načine sudjeluje u osmišljavanju kinematografskoga života, od organizacije festivala do izdavaštva i promocije, novim Zakonom o audio-vizualnim djelatnostima toga oslobođen, a da su o njoj pozvaniji razgovarati proizvođači nosača zvuka i slike koji bi zapravo, po tom istom zakonu, trebali izdvajati dio zarade za audio-vizualnu djelatnost

S filmskom kritičarkom, urednicom naklade u Hrvatskom filmskom savezu i urednicom časopisa »Zapis«, razgovarali smo u povodu predstojeće dodjele nagrade Vladimir Vuković za filmske kritike objavljene u 2006. godini, koja će joj biti predana na otvaranju Dana hrvatskoga filma.

Nagradu je dodijelila komisija Hrvatskoga društva filmskih kritičara u sastavu Tomislav Brlek, Nikica Gilić i Bruno Kragić, koja je u obrazloženju navela da je Diana Nenadić jedan od najboljih stilista u hrvatskoj filmskoj kritici te je u 2006. godini ostvarila iznimno vrijedan, cjelovit i raznovrstan filmsko-kritičarski opus, sustavno obrađujući najzanimljivije fenomene suvremenog filma (i s repertoarne i iz festivalske ponude), kao i birane aspekte filmske povijesti (poput povijesti hrvatskoga dokumentarnog filma). Njezina sposobnost sažimanja interpretativnih tradicija i trendova ove je godine osobito došla do izražaja, pa se kritike Diane Nenadić objavljene u 2006. ističu poticajnošću i značenjskim bogatstvom.

Nikada u strahu pred iskoracima u nova područja ili pred kritičkim suočavanjem s pomodnim trendovima i dominantnim tendencijama, Diana Nenadić tekstovima u »Vijencu«, »Hrvatskom filmskom ljetopisu« i »Zapisu« pokazala je mogućnost pisanja koje nije puki odraz vrijednosnoga suda. Njezine se kritike suočavaju s raznolikošću i složenošću filmske umjetnosti u svim njezinim registrima, od komercijalne kinoponude do eksperimentalističke margine, pri čemu tek pisanje zasnovano na gledanju, čitanju i razmišljanju stvara vrijednosni odnos i kritički sud. Čak i kada bi se na prvi pogled moglo pomisliti da Diana Nenadić u nekom tekstu prati modu francuskih i britanskih središta međunarodne filmske kritike, ona tim problemima i metodama pristupa zrelo, povezujući intuiciju i skepsu, dokazujući da se kritika, kada je dobra, može smatrati komplementarnom teoriji i povijesti filma. Stoga nije neobično da je upravo Diana Nenadić prvi hrvatski filmski kritičar kojem je pošlo za rukom drugi put dobiti godišnju nagradu Vladimir Vuković, zaključila je Komisija u svom obrazloženju.

Hrvatski filmski savez, u kojem ste urednica naklade, s vremenom je postao naš najveći izdavač knjiga s filmskom tematikom, premda to izvorno nije bila njegova djelatnost...

— Zapravo, ja sam došla u Hrvatski filmski savez jer sam vidjela mogućnost proširenja izdavaštva kao jedne od njegovih bitnih djelatnosti. Do tada, 2000. godine, HFS je već bio preuzeo od Zagreb filma »Hrvatski filmski ljetopis«, a objavio je i nekoliko knjižica, manje-više vezanih uz njegovu temeljnu djelatnost kao krovne udruge kinoklubova i filmskih udruga. Knjiga Hrvoja Turkovića, Umijeće filma, bila je jedina ozbiljnija filmološka knjiga u nakladi Saveza. Činilo mi se da se s filmskim naslovima ne može bitno promašiti, jer je ponuda tijekom devedesetih bila više nego bijedna. Prije rata bili smo se naviknuli da se o filmološkoj literaturi brine beogradski Institut za film, i to je ipak, uz povremena izdanja nekadašnje Filmoteke 16 i Filmsku enciklopediju potkraj osamdesetih, nekako pokrivalo potrebe za temeljnom filmskom literaturom. Veza s Beogradom poslije je pukla, njihove knjižice već su fizički iščeznule iz naših knjižnica, filmski studiji u svijetu ekspandirali su institucionalno i publicistički, a u nas nije se izdavalo gotovo ništa. Također mi se činilo da bi se ta biblioteka mogla odmah razvijati u nekoliko smjerova, u nekoliko edicija. Budući da je u HFS-u već postojao temeljiti arhiv hrvatskog avangardnog filma i videa, činilo se da bi trebalo konačno početi s valorizacijom toga dijela baštine, pa smo u vrlo kratku roku objavili dvije monografije avangardista: o Vladimiru Peteku i dvojezičnu o Tomislavu Gotovcu. Drugo, u Hrvatskoj nije bilo nikakve teorijsko-povijesne literature o filmu, ni domaćih ni stranih autora, pa se i to nametnulo kao nešto s čim ne bi trebalo odveć oklijevati, kao ni s obradom domaće filmske baštine općenito. A onda su se javili i kinoklubovi, koji novim članovima, koji tek uče osnove filmske tehnike, nemaju što ponuditi, pa smo u izdavački program uključili i priručničku literaturu. Išli smo polako, dva do tri naslova godišnje, jer nemamo pravi izdavački pogon. Nakladnički odjel čini jedna osoba s nekoliko vanjskih suradnika. Ciljana publika je, unatoč nezasićenosti tržišta takvim naslovima, ipak vrlo mala i svodi se na studente filma, komparativne književnosti i umjetničkih akademija te filmske kritičare i znalce, a budući da za knjige dobivamo male subvencije, moramo dobro promisliti hoćemo li moći prodati knjigu i kako. Ipak, čini mi se da smo pionirski dohvatili i neke nove teme kao što je filmska glazba, u knjizi Irene Paulus Glazba s ekrana, i prijevodnu literaturu, s Bordwellovom knjigom O povijesti filmskoga stila, a tu je i Ajanovićeva zbirka studija Animacija i realizam, koja je već doživjela i skraćeno talijansko izdanje.

Koja su izdanja trenutno u pripremi?

— Za ovu godinu planirali smo šest do sedam naslova. Pred grafičkom pripremom je, primjerice, Abecedarij digitalnih pojmova primjenljiv u audio-vizualnim medijima, koji je priredio Nenad Puhovski. Ivo Škrabalo odlučio je preraditi i sažeti svoju povijest hrvatskoga filma, jer se sadašnja pokazala prevelikim zalogajem za studente filma i one koji to žele postati. Dajdžestirano izdanje Škrabalove povijesti tiskat ćemo u suradnji s VBZ-om, kao i zbirku filmoloških studija domaće filmologinje Saše Vojković, koja obrađuje suvremene kinematografske trendove s posebnim naglaskom na Hollywood i azijske kinematografije. Ediciji filmoloških studija pribrojit ćemo i dugo čekanu Povijest filma Ante Peterlića te prijevod knjige talijanskoga filmologa Francesca Casettija Teorie del Cinema, s pregledom najutjecajnijih teorija filma od 1945. do današnjih dana, koju autor upravo dopunjuje za kinesko i hrvatsko izdanje. Priprema se i filmološka studija Bruna Kragića o tipologiji filmskih zvijezda, a Zoran Tadić ponudio je oglede o hrvatskom dokumentarnom filmu, koje dovršava. To je, čini mi se, dosta naslova pod uvjetima kakvi vladaju u našem izdavaštvu.

Kako se razvijaju Filmski programi Kina Tuškanac?

— Nisam izravno uključena u realizaciju programa, nego samo kao članica programskoga vijeća te kao autorica tekstova u programskim knjižicama o pojedinim ciklusima u kinu Tuškanac. S obzirom na uvjete i sredinu u kojoj radimo, među kojima su presudni škrta ponuda svjetskoga filma iz fonda Kinoteke Hrvatske i neizainteresiranost države za popunjavanje toga fonda klasičnim i novim naslovima art-filma, kao što to čine, primjerice, slovenska i bosanskohercegovačka kinoteka, program je proteklih nekoliko godina bio vrlo bogat, možda i prebogat za naše uvjete i publiku koja nije ni mogla iz dana u dan pratiti sve što joj se nudilo. Iako smo se oslanjali ponajviše na darove kulturnih centara stranih veleposlanstava u Zagrebu, programom u Tuškancu uspjela se uspostaviti ravnoteža između filmske klasike, svjetskog art-filma i hrvatske baštine te kratkog — dokumentarnog i eksperimentalnog filma, a ostalo je nešto termina i za zagrebačke festivale, koji su sa zatvaranjem repertoarnih monokina postali beskućnici, pa najčešće završe u Studentskome centru. Oko kina i u njemu stvara se dobra atmosfera, slična onakvoj kakva je nekoć, u osamdesetima, vladala u Kordunskoj, u dvorani Kinoteke. Dosta filmova iz Tuškanca nastavi kolati po drugim gradovima, od Splita i Rijeke preko Bjelovara i Čakovca do Osijeka, pa će po svoj prilici filmofilija, barem u nekim manjim razmjerima, preživjeti.

Kako vidite budućnost Kina Europa ako ga, kako je najavio, otkupi Grad Zagreb?

— U svakom slučaju ne vidim ga kao dvoranu za premijere i svečane prigode, kako ga zamišljaju neki ljudi iz gradske uprave. No, za njih je to već veliki pomak u razmišljanju o stvarnim javnim potrebama grada, jer do pokretanja akcije Daj mi kino! još su se kolebali oko kupnje kina od nekadašnjih Kinematografa, a tada nisu razmišljali ni o svečanim prigodama ni o premijerama; šuškalo se o varijanti kazališne pozornice ili pak o polivalentnoj dvorani koja bi služila za sve i svašta. Kada smo, zajedno s Borisom T. Matićem i Zagrebačkim filmskim festivalom, pokretali akciju Daj mi kino!, imali smo vrlo jasnu viziju o tome što bi Kino Europa u budućnosti trebalo biti. U svakom slučaju — kino i ništa drugo, jer je ta zgrada izvorno mišljena i izgrađena kao kino. To kino ne bi trebalo programski kopirati multiplekse i komercijalna kina ili prikazivati već olinjale američke premijere, što se događa sada kada je kino iznajmljeno. U Europi smo vidjeli kombinaciju festivalskoga centra, premijernog kina za hrvatski film i novoga svjetskog art-filma koji komercijalna kina ignoriraju. S obzirom da se samo u gradu Zagrebu održava sedam festivala, od kojih je većina međunarodnoga karaktera, te da multipleksi baš nemaju razumijevanja ni za hrvatski ni za art-film, jer ne donose zaradu, mislimo da je taj program itekako potreban i lako izvediv. To bi moglo biti mjesto retrospektiva festivala koji se ne održavaju u Zagrebu. Prošlogodišnji Zagrebački filmski festival bio je dobra prilika za testiranje takva programa. Iako su se u Europi prikazivale reprize, u šest dana posjetilo ga je šest tisuća gledatelja. Uz izložbu u predvorju kina i kulturno vrijedne filmove, cijeli je taj prostor jako živnuo, pa vjerujemo da bi u budućnosti mogao postati pravo središte okupljanja filmoljubaca.

Zašto ljudi danas slabo posjećuju to kino?

— Zato što to danas nije kino za Garfielda, Jamesa Bonda, američke akcijske i slične filmove koji su namijenjeni mlađoj publici i već se prikazuju u tehnološki bolje opremljenim komercijalnim kinima, a sadašnji ih prikazivač uporno vrti u Europi. Ljudi koji vole komercijalnu buku očekuju da ih nakon filma stalno prati buka, pa je i dobiju u Cinestaru i nemaju što tražiti u Kinu Europa. Nemam ništa protiv Cinestara, ali to nije ni festivalski, ni kulturni, nego trgovački centar. Kino Europa treba dobro programski profilirati te osmisliti dodatne atraktore za cijeli taj prostor. Onda neće biti problema s publikom.

Kako bi se određivao repertoar toga kina?

— Bilo bi normalno da se o repertoaru brinu znalci koji na javnom natječaju ponude najbolji program i jamstva da će ga izvesti. Po meni to je jedino rješenje.

Koja bi ustanova ili udruga vodila to kino i organizirala program?

— To treba riješiti javnim natječajem. Nisam sigurna da će do toga i doći, jer je u nas iznimno popularno odlučivanje iza zatvorenih vrata ili po prijateljskim ručkovima, pa nas često iznenade.

U Hrvatskoj je nakon Motovuna niklo nebrojeno mnogo festivala, od kojih je najnoviji festival filmske glazbe u Trogiru, a nakon Rijeke i Split pokreće festival mediteranskoga filma. Kako ocjenjujete festivalsku scenu u nas, njihove profile i svrhu?

— Festivali su ponajprije odgovor na redovitu repertoarnu ponudu, koja je unificirana i naglašeno amerocentrična, što se vidi i po tome da svi festivali, počevši od splitskoga, koji je ipak nešto stariji od Motovuna, biraju manje-više programe s ‘rubova’ kinematografske proizvodnje, a izbjegavaju mainstream. Festivalska eksplozija odgovor je vjerojatno i na zasićenost individualnoga gledanja filma i kućnim kinom, koje je danas osnovni način konzumacije filma. Festivali su ipak mjesto komunikacije, koja je nestala s klasičnim kinima i slabljenjem filmofilstva tijekom devedesetih godina. Iako u osnovi ne volim festivale, jer prisiljavaju na mahnitu potrošnju velike količine slika u vrlo kratku vremenu, pa tako stimuliraju površnost, uredno ih posjećujem, barem one zagrebačke. Na njima se ipak može vidjeti barem dio onoga što vrijedi u tekućoj svjetskoj produkciji, a kako su i festivali raznovrsno profilirani, danas imamo mnogo bolji uvid i u produkciju eksprimentalnog ili dokumentarnoga filma te manje poznatih nacionalnih kinematografija, ali i u razne vrste filmske ezoterije koja se provlači popratnim programima. Ponekad mi je žao što neki repertoarni film nije prikazan na nekom od festivala jer bi ga vidjelo daleko više ljudi. Takav je hrvatski trend. Kažu da u Francuskoj svako selo ima neki filmski festival, pa valjda u mnogo manjoj Hrvatskoj to može vrijediti barem za svaki veći grad. Možda je riječ o goloj modi, možda i o snobizmu, ali to je realnost.

Čini mi se ipak da bi se morao uvesti neki red u festivalsku križaljku, budući da svi festivali manje-više žive od javnih fondova, a da se njihovi voditelji nikada nisu ni počeli dogovarati o razgraničenju programa, a često se ne vodi računa o specifičnostima grada u kojemu se pokreću filmski festivali. Primjerice, Dubrovnik nikada nisam doživljavala kao sredinu koja luduje za filmom, a čini mi se da je i posjet tamošnjim filmskim festivalima to potvrdio. Zapažam da neki novi festivali prepisuju programe već postojećih, što bi svakako morali prepoznati oni koji ih financiraju. Inače nemam ništa protiv festivala.

Dobitnica ste drugog Vladimira Vukovića za filmsku kritiku. Jeste li se u ovih deset godina promijenili kao kritičarka?

— U vrijeme kada sam dobila prvu nagradu bila sam slobodnjačkoga statusa. Imala sam mnogo više vremena za jurcanje po kinima i gledanje filmova. U tom suludom i katkada besmislenu poslu zaustavilo me, srećom, majčinstvo, a poslije i uredski posao, koji i danas teško podnosim. No, sve to vrijeme radila sam i kao urednica filmskih emisija na Trećem programu Hrvatskoga radija, zamijenivši na tom poslu pokojnoga kolegu Dražena Movrea, koji je započeo s emitiranjem filmoloških ogleda. Ja sam s tim nastavila, tako da sam, tražeći tekstove za radio, zapravo dosta čitala i manje-više apsolvirala cijelu antologiju teorije filma. Ne znam koliko je sve to skupa utjecalo na samo pisanje o filmu. Svakako, neki interpretativni modeli s kojima sam se susretala tijekom deset godina vjerojatno su ostavili nekoga traga, iako se svjesno nikada nisam odlučila ni za jedan jer se čuvam ortodoksnih interpretacija, ali i onih mišljenja koja svaku takvu interpretaciju odmah proglašavaju pomodnom. I dalje me zanima sve što se filmom može zvati, ali ponajmanje ono što se najčešće i jedino podrazumijeva filmom: konfekcija.

Kakav je odnos medija prema filmskoj kritici danas?

— Čini mi se da je film prisutniji u tiskanim medijima, ali ne na kvalitativno zadovoljavajući način. Uglavnom su to površni, informativni tekstovi, dok je interpretativnih, analitičkih, sve manje. Iskreno, novinska kritika najmanje me zanima, a dopuštam da to svatko kaže i za moje kritike. Zanimljivije su mi nevidljivije studije i rasprave koje dolaze iz akademskoga kruga, osobito ako pisci nisu čisti filmolozi, nego ulijeću u film iz drugih disciplina. Oni svakako obogaćuju mišljenje o filmu, ali još nemaju dovoljno prostora, pa se sve svodi na nekoliko časopisa iz kulture i »Hrvatski filmski ljetopis« kao naš jedini časopis.

Zašto su propali svi filmski časopisi koji su bili dostupni na kioscima?

— Ne vjerujem da je to zato što nisu bili dobri, nego prije zbog novih navika filmoljubaca. Prosječan se filmofil danas u potrazi za informacijama više okreće internetu. Tamo može pronaći sve što želi znati o filmu koji gleda, ali i pročitati dosta recenzija u online-časopisima na internetu, makar i na engleskom jeziku. Danas i svjetska udruga kritičara, FIPRESCI, ima online-časopis s prilozima vrhunskih svjetskih kritičara. Papir se ne troši uludo, a ako se u filmskim revijama, k tome, kompiliraju sadržaji s interneta, prepisuju ili prerađuju članci i informacije s filmskih portala, ne vidim zašto bi u doba sveopće maternalizacije engleskog jezika netko uopće plaćao hrvatsku filmsku tiskovinu s kioska.

Smatrate li da Hrvatskoj treba kritičarska web-stranica?

— U nas sada postoji nekoliko web-stranica koje zadovoljavaju informativnu razinu koju su nudili spomenuti časopisi. Promptno reagiraju na događaje i plasiraju novosti, razgovaraju s filmašima, predstavljaju autorske opuse, polemiziraju, kritiziraju, objavljuju i recenzije filmova. Ako netko misli da to nije dovoljno i može stimulirati kritičare da pišu za tu stranicu, neka pokrene i kritičarsku web-stranicu. Možda će oni koji nemaju gdje objavljivati dobiti priliku, pa nemam ništa protiv. Možda takva web-stranica stvarno treba hrvatskim kritičarima, ali ne znam treba li baš i Hrvatskoj.

Odnedavno opet imamo emisiju o filmu. Kako je ocjenjujete?

— Vrlo je informativna i dinamična, uređuju je i vode znalci, premda mi je ona stara Vrtoglavica, koju su radili Polimac i Tomić, bila nekako simpatičnija i s jačim osobnim, ili autorskim pečatom. Osobno nisam ovisnik o televiziji, jer riječ je o vrlo lapidarnu i površnu mediju, a to vrijedi i za filmske emisije, koje su međusobno vrlo slične jedna drugoj, jer se ponajviše oslanjaju na tekuću repertoarnu ponudu, a uz more informacija, pokoji komentar i friške brojke s blagajni tu i tamo zaluta neki esejčić o nekom fenomenu. Princip je isti, sve su ostalo nijanse. Ipak, mislim da je danas važnije nego ikada govoriti o filmu na televiziji, jer je televizija moćan medij koji može natjerati gledatelje da se počnu vraćati u kino i pogledaju nešto vrijedno pozornosti.

Kakva je situacija na radiju?

— Koliko znam, na Prvom programu još postoji mozaična emisija Licem u lice, koju je nekad sjajno uređivao Petar Krelja, a danas u istom duhu njegov nasljednik Ivan Žaknić. Radio 101, recimo, dobro pokriva film, a mislim da se njime najozbiljnije bavi Treći program HR-a, koji je osigurao pristojnu minutažu za govorne emisije o filmu i filmskoj glazbi.

Što mislite o prijedlogu Zakona o audio-vizualnoj djelatnosti i osnivanju Hrvatskog audio-vizualnog centra?

— Kao što znamo, hrvatska je kinematografija i danas tako postavljena da se ponajviše oslanja na državu i javne izvore financiranja. S jedne strane, svi filmaši očekuju što izdašnije pokrivanje troškova produkcije od tih fondova, a s druge strane, često nisu zadovoljni odlukama vijeća za film, povjerenika, svotama koje se dodjeljuju, imenima kojima se odobravaju projekti... Jasno je da taj model ne može biti duga vijeka, posebno sada, kada su profunkcionirali i neki alternativni, izvanproračunski oblici financiranja, a Hrvatska ulazi u europske integracije i razne europske fondove. I državi i filmašima stalo je da se uobičajena praksa modificira kako bi se, s jedne strane, rasteretila državna blagajna, a s druge strane osigurala raznovrsnija i nesputanija produkcija. Izraz toga je, u osnovi, i prijedlog novoga zakona o audio-vizualnim medijima. Samo sam proletjela po nekoliko varijanti nacrta tog zakona, pa ne mogu govoriti o svim pojedinostima. No, čini mi se da će, ako se on usvoji, njime biti zadovoljnija država nego filmaši, jer još ostaje otvoreno hoće li se moći i kako će se uopće namaknuti ostatak novca iz svih onih izvora koji se navode u nacrtu zakona. Osim toga, većina teksta odnosi se na osnivanje i način funkcioniranja takozvanog audio-vizualnog centra, koji bi, barem ja to tako vidim, trebao rasteretiti Ministarstvo kulture i njegovu administraciju od ikakve brige za kinematografiju, a trebao bi je preuzeti taj centar koji o svemu odlučuje, a prije svega brine se za prikupljanje i distribuciju novca za produkciju i komplementarne programe iz proračunskih i neproračunskih izvora. Po tome kako je strukturiran taj centar, s administrativnom piramidom koja ide od upravnog odbora i ravnatelja, preko umjetničkog savjeta, do pretpostavljam niza službenika koji bi trebali operativno djelovati, vidim ponajprije administrativnoga mastodonta s mnoštvom kojekakvih namještenika i baš ne vjerujem da će to funkcionirati. Znajući kako se u nas istjeruju projekti, dogovaraju iza zatvorenih vrata, mimo natječaja, kako se novac nalazi i dijeli već prema tome tko je s kim i koliko dobar ili u milosti trenutačnih struktura, a imala sam se prilike uvjeriti u to izravno, ne vjerujem da audio-vizualni centar, u kojem će valjda struka konačno dobiti malo veće ingerencije, osigurati funkcioniranje kinematografije bez sukoba interesa. Za početak, recimo, sada, kada je već započeta rasprava o zakonu, bilo bi dobro znati tko su autori prijedloga nacrta zakona, da znamo s kim raspravljamo. Osobno me čudi, a i pogađa, da je moj, kritičarski ceh, koji na razne načine sudjeluje u osmišljavanju kinematografskog života, od organizacije festivala do izdavaštva i promocije, novim zakonom toga oslobođen, a da su o njoj pozvaniji razgovarati proizvođači nosača zvuka i slike, koji bi zapravo, po tom istom zakonu, trebali izdvajati dio zarade za audio-vizualnu djelatnost. Kritičara nema u tom savjetodavnom društvu, iako su tamo predstavnici »svih relevantnih skupina i udruga s područja audio-vizualne djelatnosti«. Vjerujem da će se, ako bude vremena za to, o tom prijedlogu dosta polemizirati.

Kako gledate na hrvatski igrani film danas? Međunarodne nagrade nisu nikad bile brojnije, kritika nikad nije o njemu pisala pozitivnije, a i publika mu se prošle godine vratila u većem broju uz komedije i film za djecu, da bi se nakon toga s nešto zahtjevnijim Sve džaba i Put lubenica opet pomalo ohladila...

— Hrvatskom filmu očigledno mnogo bolje ide, a ako se domaća publika ohladila, možda je treba zagrijati. Zato i postoji reklama. Dva nedavna slučaja potvrđuju da marketing ima veliku moć: Brešanov Otok i Hribarovi Brkovi nisu se skidali s malih ekrana, a u obama slučajevima bilo je i dodatnih oblika propagande. Pokazalo se da nije bilo uzalud. Osim toga, ne vjerujem da je odaziv publike jedino mjerilo vrijednosti filma, jer bi tada mnogi svjetski klasici bili zaboravljeni i otpisani. I moraju li baš svi hrvatski filmovi biti hitovi, kada ni najbolje europske u nas ne pogleda više od nekoliko stotina ili tisuća ljudi?

Razgovarao Zlatko Vidačković