Dostojan završetak

Dostojan završetak

Rocky Balboa jednostavan je i nepretenciozan film, u kojem je sve jasno i predvidljivo od prve minute filma, ali u kojem ima dovoljno šarma da ga se ravnopravno može staviti rame uz rame s izvornikom

Priča o talijanskom pastuhu, priprostu, ali dobroćudnu i srčanu boksaču Rockyju Balboi, već tri desetljeća sastavni je dio kolektivnog američkog imaginarija, pa je serija filmova o Rockyju koja se zaustavila na brojci pet ujedno i storija o američkom društvu koje iznad svega cijeni upornost i ustrajnost u ostvarenju ciljeva. O tome da su spomenuti ideali još visoko rangirani na toj imaginarnoj ljestvici govore i neka novija ostvarenja nastala prema tom predlošku (sjetimo se samo filma Cinderella Man). Šesti nastavak boksačke serije uz koju je rasla generacija današnjih tridesetogodišnjaka u početku nije mnogo obećavao: najava filma u kojem se ostarjeli Stallone nakon dugo vremena vraća u ring zvučala je pomalo blasfemično, jer su i svi nastavci snimljeni nakon izvornoga Rockyja iz 1976. slabija ostvarenja od izvornika, nastali isključivo zbog što većeg utrška na blagajnama, pa se u početku činilo da će talijanski razarač završiti neslavno poput nastavka Sirovih strasti. Srećom, Stallone se vratio na najbolji mogući način. Rocky Balboa jednostavan je i nepretenciozan film, u kojem je sve jasno i predvidljivo od prve minute filma pa sve do završnog meča, ali u kojem ima dovoljno šarma da ga se ravnopravno može staviti rame uz rame s izvornikom.

Stallone glumi pedesetogodišnjeg boksača koji se nakon završetka karijere posvetio vođenju gostionice u kojoj gostima pripovijeda o svojim slavnim mečevima. Živi pristojnim i lagodnim, ali ne i posve zadovoljnim životom: ne uspijeva uspostaviti komunikaciju sa sinom koji nikako da pronađe svoj vlastiti životni put, a zbog ženine smrti sve je više vezan uz prošlost, osjećajući životnu prazninu koju ničim ne uspijeva popuniti. Između te praznine života i dosadne svakodnevice Rocky postupno tone u samoću i tugu, od čega ga izbavlja poziv da sudjeluje u ekshibicijskom meču s trenutnim prvakom u teškoj kategoriji Masonom Dixonom. Za mlada i agresivna Masona to je prilika da nešto zaradi, poveća popularnost i priskrbi simpatije publike, a za pedesetogodišnjega Rockyja životna prilika da se još jednom dokaže u ringu i postane junakom dana. Serija o Rockyju od sama je početka počivala na vrlo jednostavnoj premisi: boks je metafora životne borbe u kojoj, kako to sažeto kaže i glavni lik u filmu, nije toliko važno koliko udaraca uspiješ zadati, nego koliko si ih kadar podnijeti. U tom je smislu glavni lik osoba koja se ne može pomiriti sa životarenjem na staroj slavi i boljoj prošlosti poštovana ali ostarjela šampiona, nego kreće mukotrpnim putem dokazivanja i odvažnosti da se suoči s dvadesetak godina mlađim suparnikom. Za razliku od prethodnih filmova, naglasak je upravo na glavnom junaku, njegovim dvojbama i dilemama, koje Stallone uvjerljivo dočarava.

Treba istaknuti kako je i sam Stallone u mnogo boljoj kondiciji i formi negoli mnoge današnje holivudske zvijezde, dvostruko mlađe od njega. Lik Balboe u ovom (prema svemu sudeći, ipak posljednjem) nastavku ponešto je drukčiji: naglasak je na karakteru i legendi o boksaču, na psihološkim nijansama, a ne na zbivanjima u ringu i oko njega. Najsnažnija scena u filmu stoga i nije završni meč između Rockyja i Masona, nego Rockyjev razgovor sa sinom u kojem se sin prvi put oslobađa tereta slavnog oca i odluči krenuti vlastitim putem, pri čemu Stallone na dojmljiv način u monologu prikazuje svu životnu mudrost nekoć siromašna boksača talijanskoga podrijetla kojega ni sve titule koje je osvojio nisu učinile posve sretnim i zadovoljnim. Priča o tzv. malom čovjeku i njegovoj životnoj upornosti s ovim je filmom nakon tri desetljeća dostojno završila seriju: Stallone kao redatelj, scenarist i glavni glumac u potpunosti je izbjegao patetičan završetak, snimivši film u kojem nema ničega osobito novog ili inovativnog, ali koji plijeni šarmom i jednostavnošću izraza te u konačnici nudi mnogo više nego što se to može zaključiti prema suhoparnom foršpanu koji se vrtio u domaćim kinima.

Tonči Valentić