Čemer i jad

Čemer i jad

Posjetitelji kafića, zgubidani i čitatelji »Zvjezdanog tracha«, ponekad s primjetnom nelagodom izgovaraju prizemne Cvikićeve replike, svjesni da se porazno nemaštovitim i nerijetko bolno neduhovitim dosjetkama danas više uistinu nitko ne smije

Cijenjeni čitatelji, zasigurno se pitate o čemu će to vaš već poslovično omiljeni barmen, pardon TV-kritičar, pisati ovaj put. Nažalost, red je došao i na još jedan komercijalni mamac Nove TV, navodno zabavan humoristično-glazbeni serijal Nad lipom 35, nimalo osvježen i osuvremenjen prepravak showa Je l´ me netko tražio?, tijekom prve polovice 1990-ih jedinoga humorističnog projekta Hrvatske televizije i uz otužnu Sedmu noć u to vrijeme najvećeg aduta zabavnoga programa HTV-ove željezne lady Ksenije Urličić. S iznimkom nedavno preminula glumca i pjesnika Duška Gruborovića, osoblje zagrebačke birtije isprva zamišljene kao tuzemne inačice kafića Cheers prostodušnog vlasnika Sama Malonea, bostonskog okupljališta galerije simpatičnih čudaka i ekscentrika iz dugovječna, nagrađivana i iznimno popularna sitcoma Kafić Uzdravlje, još je, hvala na pitanju, na okupu. Uz činjenicu da, za razliku od jezičave Carle, nesigurnoga Frasiera, korpulentnoga Norma i ostalih Samovih suputnika, gosti afektiranju i iritantnu preglumljivanju sklona barmana Ivice Zadre i njegove nevoljne konobarice Miki nisu ni simpatični čudaci ni ekscentrici (štoviše, ni u jednom segmentu ne funkcioniraju kao imalo životni likovi), zbunjeni Zvonimir Doline, cuger Srećko Leš, trafikant Robert Picek, novinarka Nina i ostali, gotovo desetljeće i pol nakon izvornoga projekta scenarista i redatelja Steve Cvikića još prepričavaju iste bradate viceve o Muji i Hasi, sipaju stare fore i uprizoruju pretpotopne skečeve o Bobiju i Rudiju. Dok napadnim seksizmom, klišejima iz viceva o plavušama i šovinističkim stereotipima o dobrim i budalastim Bosancima preopterećena konobarica Miki (donekle raspoložena i autoironična Nives Ivanković) klizi među stolovima, hihotavi Branimir Vidić Flika, dobrano izraubani Edo Vujić, ocvali punker Žarko Potočnjak i drugi zgubidani i čitatelji »Zvjezdanog tracha«, ponekad s primjetnom nelagodom izgovaraju prizemne Cvikićeve replike, svjesni da se porazno nemaštovitim i nerijetko bolno neduhovitim dosjetkama o dementnim pijancima, priglupim tinejdžerima i muževima koji zavirivanjem u čašicu bježe od posesivnih supruga danas više uistinu nitko ne smije.

Kada je početkom devedesetih tijekom Domovinskog rata krenuo serijal Je l´ me netko tražio, ordinarij tadašnje katedrale duha njime je među ostalim htio i ismijati prekodrinski turbofolk, istočnjački kafanski humor i u to doba tek začete utjecaje kojekakvih Ceca, Karleuša, Dara Bubamara i inih pevaljki koje su prijetile zagađenjem domaće tisućljetne uljudbe i estrade, kojom su suvereno vladale dance-poskočice te sandolina-mandolina, Rus-hibiskus i suzuki-buzuki rime najamnika iz Huljićevih i Tutićevih klanova. Premda su hrvatska estradna scena i pop-glazba (čast iznimkama prebrojivima prstima jedne ruke) u međuvremenu gotovo potpuno zatrte, a nekadašnji hitmakeri preživljavaju štancanjem sapunica i nastupanjem na vjenčanjima i sprovodima, Siniša Svilan i Stevo Cvikić prave se kao da je sve ostalo isto. Jasno da tome nije tako, jer su stihovi »nemoj plakat´ na mom kućnom pragu, da mi vrata ne navuku vlagu« u međuvremenu prodrli u centre hrvatskih gradova, a ovdašnja zlatna mladež po stolovima Ludnice i Pashe pleše uz taktove takozvane glazbe koju se nekad izvrgavalo poruzi. Na stranu činjenica da se svojedobno turbofolk ismijavao s figom u džepu, jer su se publici istodobno nudili podjednako neslušljivi, no navodno zapadnjački surogati, ali ono što reinkarniranom Cvikićevu projektu danas nasušno nedostaje upravo je scena u kojoj bi Mirna Maras ili samoproglašeni komičar Damir Mihanović-Ćubi na kafanskom stolu zaplesali uz zvuke nekoga hita Siniše Vuce ili obnovljenog Magazina. Čemerna slika o stanju TV-humora i estradne scene u tranzicijskoj Hrvatskoj (iz pobjede u blagostanje?) tada bi bila još potpunija.

Josip Grozdanić