Čarolija slučajnosti

Čarolija slučajnosti

Umjetnost nije objašnjenje, nego slutnja, i Marko Ercegović kopa duboko, zbunjujući na prvi pogled nesvrhovitošću uhvaćenog

Davno nastao videorad Marka Ercegovića Vjetar vrtuljak nagovijestio je poetiku koja se jasno provlači u svim kasnijim fotografskim radovima Marka Ercegovića, vidljivu i na najnovijim fotografijama koje su bile izložene na izložbi pod naslovom Ding, otvorenoj u Galeriji Križić Roban.

U Vjetru vrtuljku kamera je učvršćena na dječjem vrtuljku na uzvisini Gradac iznad Dubrovnika i naleti vjetra pokreću je čas na jednu, čas na drugu stranu. Serije Dubrovčani i Začarani temelje se na toj nasumičnosti biranja iz događaja, iz vremena, iako svaka od njih izvlači drugu čaroliju iz slučajnosti. Dubrovčani fragilnošću fokusa (gotovo sve fotografije rađene su pri većem otvoru zaslona) potpuno izbjegavaju klišeiziranu atraktivnost događajnosti i anegdote te bilježe zbilju putem humornosti nedogađanja, čak i kad su prizori i likovi groteskni i egzotični, što je s obzirom na podneblje i ljetno vrijeme nastanka bilo zapravo nemoguće izbjeći. U Začaranima, s druge strane, dojam začaranosti Marko Ercegović postiže odnosima likova, njihovim gestama, biranjem kadrova u trenucima u kojima likovi kao da su istrgnuti iz konteksta. U najnovijoj seriji fotografija s pratećim videoradom Ding autor kao da se vraća svojoj prvobitnoj nasumičnosti vrtuljka. Oblak iznad skupine turista, ruka na prozoru automobila, kadar koji hvata samo dio prolaznika, cesta s automobilom nameću pitanje zašto su od svih mogućih izabrani baš ti kadrovi, a nakon drugog pogleda i odgovor, a, zašto ne. Ako pratimo logiku razmišljanja Marka Ercegovića, potpuno je svejedno gdje ćemo ugledati Bit, Ljepotu, Boga, a veća je vjerojatnost da ćemo ih naći skrivene u slučajnosti, samo na prvi dojam skriveno, jer ne viče, nije agresivno ni upadljivo. Atraktivno izrežirano i vidljivo odmah jest grubo, nametljivo i agresivno, a i već otkriveno. Marko Ercegović traži u međuprostoru i međuvremenu (kao i u prijašnjim ciklusima) mikrosvjetove, znakove ljudske prisutnosti i zbivanja. Umjetnost nije objašnjenje, nego slutnja, i Marko Ercegović kopa duboko, zbunjujući na prvi pogled nesvrhovitošću uhvaćenog.

Ali svrhovitost je ljudska izmišljotina, odgovara on svojom vizurom. Sveopća harmonija ima drukčije kategorije i mjerila. I zaista, fotografije Marka Ercegovića kao da ljudsku egzistenciju promatraju iz neljudske perspektive, izjednačujući je sa sveopćom egzistencijom svega na Zemlji, svega postojećeg, bez obzira iz kojega se kuta promatralo, bez obzira što promatra čovjek, autor, u nekom kontekstu, vremenu, društvu, sredini.

Marko Ercegović mora odabrati trenutak, i u toj namjernoj nasumičnosti on ipak, poput romantičnoga lika iz Vrtloga života, izabire detalj (možda na prvi pogled neobjašnjivo zašto) i time ipak naznačuje svoj pogled.

Videoscena po kojoj je, onomatopejski, i nazvana izložba vjerojatno najbolje objašnjava autorovu namjeru. Statična kamera hvata stol s nasumično ostavljenim stvarima, zastor podiže vjetar i on lagano udara u svjetiljku – ding. Koliko god nevažan, malen i slučajan, taj je zvuk detalj koji se dogodio i koji je autor zapazio, pronašao i zabilježio. Njime dokazuje sklad stvarnosti.

Dina Ivan