Bez podjela, kategorija i šablona

Monografija: Branka Hlevnjak, Fotografkinje. Prilozi povijesti hrvatske fotografije 1870 – 2000, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Design Art, Zagreb, 2007.

Bez podjela, kategorija i šablona

Autorica ne gura fotografkinje u neke unaprijed zadane ladice, nego ih, u duhu posvećena i ponizna promatrača, pažljivo i strpljivo osluškuje, nastojeći iz njihovih opusa izvesti načelo koje ih vodi i koje čini bit njihova umjetničkog doprinosa

U utorak, 3. travnja, u zagrebačkoj galeriji Cro Art Photo Cluba promovirana je knjiga Fotografkinje autorice Branke Hlevnjak. Knjiga nepretenciozna, džepnog formata, u preglednom i diskretnom dizajnu Studija Laboratorium izgledom je i sadržajem daleko od uobičajenih autoritarnih, monumentalnih, tvrdoukoričenih povijesno–umjetničkih knjiga i likovnih monografija enciklopedijskoga formata i težine. Unutar mekih, dlanu prilagodljivih korica ona krije strastveno i nadahnuto štivo koje se lako čita i u kojem nas autorica vodi putem 130 godina hrvatske fotografije, od 1870. do 2000, esejističkim prikazima opusa 26 autorica kako su se pojavljivale na fotografskoj sceni, dajući svoj specifičan, autorski prinos njezinoj povijesti, sudjelujući u njezinu stvaranju. Od uspješnih i samostalnih poslovnih žena, voditeljica fotografskih studija (Foto Tonka) na početku 20. stoljeća, preko izravnih sudionica velikih europskih umjetničkih pokreta između dva svjetska rada poput Bauhausa (Ivana Tomljenović) i nadrealizma (Dora Maar), angažiranih svjedokinja Drugoga svjetskog rata (Elvira Kohn), suverenih interpretatorica suvremenih svjetskih umjetničkih kretanja u poslijeratnom razdoblju i poslije, (Laura–Zlata Mizner, Slavka Pavić, Milica Borojević), slikarica s povremenim izletima u fotografiju (Vera Fischer, Jadranka Fatur) do svih ostalih ravnopravnih sudionica suvremene fotografske scene, od kraja šezdesetih do danas (Marija Braut, Nada Orel, Sanja Pilić, Erika Šmider, Zlata Vucelić, Andriana Škunca, Danijela Lušin, Višnja Serdar, Slavica Subotić, Maja Strgar, Mara Bratoš, Sandra Vitaljić, Ivana Vučić, Mare Milin, Ana Opalić, Iva Babaja, Ivana Žiljak). Iako naslova feminističkog prizvuka – Fotografkinje, autorica protivno mogućem očekivanju u knjizi ne provodi feministički pristup povijesti umjetnosti, ukoliko pod njim razumijevamo težište na obradi ili traženju tzv. ženske tematike, prikazivanja ženskosti u fotografiji ili zagovaranje tzv. ženskog pisma, nekog specifično ženskog pristupa fotografiji. Naprotiv, fotografkinje predstavlja u terminima koji se ne odnose na bilo kakve muško–ženske odnose ili podjele, štoviše, fotografskim opusima pojedinih autorica pripisuje upravo tradicionalno muška obilježja i teme, poput onog Danijele Lušin, u kojem prepoznaje snagu kao njezinu temeljnu estetsku preokupaciju. Utoliko je odluka da se napiše knjiga o fotografkinjama ovdje prije izraz namjere da se obrade opusi možda zanemarena, ali vrijedna dijela povijesti umjetnosti negoli da se ustanovi ili otkrije neki posebni ženski diskurs ili senzibilitet u fotografiji. Štoviše, najveća je vrijednost ove knjige upravo u izbjegavanju podvođenja autora pod bilo kakve podjele, kategorije ili šablone, bile one spolne, rodne, stilske, tematske ili bilo kakve druge naravi. Autorica ne gura fotografkinje u neke unaprijed zadane ladice, nego ih, u duhu posvećena i ponizna promatrača, pažljivo i strpljivo osluškuje, nastojeći iz njihovih opusa izvesti načelo koje ih vodi i koje čini bit njihova umjetničkog doprinosa. Njega sažima u vlastitim skovanim sintagmama kojima naslovljava svako poglavlje, odnosno ogled posvećen pojedinoj fotografkinji, primjerice Konceptualna dvoznačnost Ane Opalić ili Hladni senzualizam Mare Bratoš. Kao što autorica ove knjige opus svake od njih sagledava kao specifičan prinos hrvatskoj fotografiji, tako i ovu knjigu treba sagledavati kao njezin vlastiti specifičan i samosvojan prinos povijesti hrvatske fotografije. Bez pretenzija na objektivnost i sveobuhvatnost, ionako već odavno zanijekane bilo kojem povijesno–umjetničkom pothvatu, Branka Hlevnjak upušta se u pisanje povijesti hrvatske fotografije, svjesna da jedino na taj način, našom interpretacijom, ona živi u sadašnjosti i biva sačuvana za budućnost.

Maša Štrbac