BABILONSKA BIBLIOTEKA

BABILONSKA BIBLIOTEKA

Svatko zna što u nakladničkom žargonu znači termin biblioteka: to je niz knjiga koje imaju istu opremu, nose redne brojeve i obično su posvećene nekome posebnom području: poeziji, romanu, povijesti, glazbi ili čemu drugom. Većina izdavača ima takve zasebne biblioteke i većina se trudi da im smisli atraktivne i provokativne naslove. Najpoznatija hrvatska biblioteka svih vremena nije imala atraktivan naslov, nego se kitila jednostavnom i samozatajnom firmom kao i njezin nakladnik. Nakladnik je bila Matica hrvatska, a ime izdanja bilo je Zabavna biblioteka. Urednik je, kao što se zna, bio Nikola Andrić.

Ali, biblioteku ne zovu svi onako kako je zovemo mi. Ono što mi imenujemo bibliotekom u drugim jezicima obično se zove serija, slijed, niz, ili kako drugačije. I doista, riječ biblioteka u izvornoj svojoj upotrebi označava nešto mnogo složenije i mnogo važnije nego što je jedan nakladnički projekt. Očito je: u doba kad se u nas stvarala izdavačka terminologija, knjige su bile tako rijetke, da je nakladnik svojim nizom pretendirao popuniti čitateljevu osobnu biblioteku. Od takva se niza očekivalo da zadovolji sveukupne čitateljeve potrebe za knjigom, da mu dade sve što mu knjige uopće mogu dati. Izlazilo bi, ukratko, da smo mi tu pojavu nazvali bibliotekom zbog svoje zaostalosti.

Ali, nije tako, i ovdje će mi biti glavna zadaća da dokažem da nije tako. Obratno, mi smo nakladnički niz nazvali bibliotekom zato što smo bili vidoviti, zato što smo pravodobno naslutili kakva je prava narav te institucije. I, odmah ću kazati: ta je narav takva da biblioteka — kakva god bila i kako god se zvala — uvijek teži da pokrije sve čitateljeve potrebe i da postane jedina njegova biblioteka.

Počet ću od primjera koji pokazuje da se to doista može dogoditi. To je biblioteka Hit koju je godinama uređivao Zlatko Crnković. Kad su knjige tek počele izlaziti — a bilo je to 1969. godine — urednik se dosjetio da na klapnu popiše sve naslove koji su tiskani u istom kolu s knjigom koju čitatelj upravo drži u ruci. Potom, kad je izašlo drugo kolo, nanizao je na klapni i knjige iz prvoga i knjige iz drugoga kola. Kad je izašlo treće kolo, to se nastavilo. Ali, kako je biblioteka napredovala i postajala popularna, tako je na klapni pomalo ponestalo mjesta, usprkos smanjivanju slova i raznim drugim dosjetkama. Zato se s vanjske strane klapne prešlo i na unutrašnju, i time je problem privremeno riješen: čitatelj je mogao zavrnuti klapnu i pogledati što piše na poleđini, jer ga je na to upozoravala i strelica. Ali, kako su godine išle, ni to više nije bilo dovoljno: popisi knjiga stali su se nizati na unutrašnjoj strani ovitka, zauzimajući sve veći i veći dio njegova prostora, i svi smo se pitali što će biti kad ni tu više ne bude mjesta.

Navodim taj primjer zato što on dobro pokazuje što svaka biblioteka zapravo radi: osvaja sve više i više mjesta na čitateljevoj polici i u njegovu životu. Kad se jednom veže za biblioteku, čitatelju više nisu važne pojedinačne knjige, nego je važna sama biblioteka, pa mu tako nije važno ni da posjeduje tek pojedinačne naslove, nego želi imati cijela kola ili čak i čitavu biblioteku.

To dolazi odatle što se u biblioteci događa nešto slično kao i u kemijskoj reakciji: spoj dva elementa daje nešto sasvim treće. Ne samo da knjiga nije ista kad se objavi sama i kad se objavi u okviru biblioteke, nego biblioteka s vremenom zadobiva neki svoj identitet, u kojem je jasno formuliran jedan pogled na literaturu i jedan pogled na svijet. Pa ako se dogodi da se podudare čitateljeve sklonosti i nakladnički program, dobit ćemo ono što se u Crnkovića doista i dogodilo: ljudi su išli u knjižaru i nisu tražili neki određeni naslov, nego nešto iz biblioteke Hit.

Netko tko je ciničan zaključit će da je tu riječ naprosto o vezanoj trgovini: kao što ste nekada u mesnici morali uz meso uzeti i nešto kostiju (koje su vam također naplaćivali kao meso), tako i u biblioteci dobre i tražene knjige pomažu slabijima ili manje traženima da nađu put do kupca. Jer, činjenica da je knjiga uvrštena u biblioteku daje joj neku dodatnu vrijednost, a dobre knjige zapravo su žiranti slabijima.

I doista, kad tek pokrene biblioteku, nakladnik ne mora imati ambiciju da mu biblioteka postane trajna i sveobuhvatna, a za neke čitatelje i jedina u životu. Njegovi razlozi mogu biti čisto tehnički, ili čak ekonomski. Pokrene filozofsku biblioteku, jer misli da nam takva nedostaje, pokrene povijesnu, jer misli da će tako lakše dobiti novac od ministarstva, pokrene biblioteku suvremenih romana, jer misli da oni najbolje idu na tržištu. Ali, ako biblioteka bude iole uspješna, ona će težiti da se sve više širi, da se protegne na stotine naslova i da postane tematski posve šarolika. S vremenom biblioteka postane djelo, a pojedinačne knjige pretvore se u komponente toga djela. Biblioteka izrasta u organizam, zadobiva vlastite zakonitosti, te počinje pomalo nalikovati na kozmos, sa svojim suncima, zvijezdama i crnim rupama. Postaje, ukratko, nalik na babilonsku biblioteku iz one Borgesove slavne priče.

A kozmos ne treba nikakav drugi kozmos izvan sebe. On se sam na sebe odnosi i sam u sebi ima vlastiti smisao, pa i traje i nestaje po vlastitoj logici. I o tome dobro svjedoči primjer Crnkovićeve biblioteke Hit. Oni naslovi na unutrašnjoj strani ovitka postajali su sve brojniji i brojniji i mjesta je bilo sve manje i manje. Kad mjesta više nije bilo, Crnković je otišao u mirovinu, a knjige više nisu imale ovitka, po čemu se jasno vidjelo da je to sad nešto posve drugo.