Atomska fisija crteža

Animirani film: Nedeljko Dragić (Paklenica kraj Novske, 1936)

Atomska fisija crteža

Upravo stoga što je u Dragića baš sve izlazilo iz crteža, u animaciji to će se pokazati dobitnom kombinacijom. Mnogo godina poslije, i teoretičari će shvatiti da je u animaciji važnije kako se crtež oživljava nego o čemu film govori. U tom smislu, Dragićevi filmovi ekstrakt su čiste energije, doslovne alkemije kojom autor oživljava crte

U egzotičnoj i prebogatoj fauni zagrebačke škole animacije, Nedeljko Dragić svakako je najautentičniji i najsamonikliji stvor. Njegova crtanofilmska karijera podsjeća na sudbinu cikada, južnoameričkih kukaca koji se iz ličinki razviju jednom u sedamnaest godina i žive tek nekoliko dana, samo da se razmnože i sakriju jajašca. Ne posjeduju baš nikakav obrambeni sustav, pa ih se sva živa stvorenja koja su barem malo veća od njih toliko najedu da ne mogu disati, ali ih se pojavi odjednom toliko da ih je nemoguće sve pojesti.

Umjetnici Dragićeva kova imaju još rjeđe cikluse cvjetanja. Iskreno, sretan sam, koliko god to neteoretski i patetično zvučalo, što sam živio baš u doba njegove najblistavije produktivnosti.

Za razliku od kolega koji su imali nekakav socijalni kontekst, Dragić kao da je došao niotkuda. Sam se šalio kako je u Zagreb doputovao viseći na posljednjem vagonu vlaka, i to naopako, tako da je tukao glavom o pragove.

Tko zna što bi takav čovjek u životu radio da nije bilo crtanja? Ništa osim crtanja nije ga zanimalo. Fućkalo mu se za udobnost i blagostanje. Najvećim dobitkom u životu držao je prazne knjige koje je dobivao u Školskoj knjizi, a koje su služile kao maketa za buduća izdanja. Desetke ih je ispunio tisućama čudesnih crteža i karikatura. Kuda god je prolazio, vukao je za sobom crtu, krivudavu i besprijekornu, crtu što je ispisivala dnevnik umjetnika koji je komunicirao crtom bez posredovanja racija. Poput pauka koji se nimalo ne iščuđava čaroliji svoje paučine.

Takav crtač doista se rijetko rađa. U iscrtavanju bijeloga papira teško se itko mogao s njime nositi, ne samo u količini linija nego i u njihovoj neobičnoj kinetičkoj aktivnosti što je sa sobom donosila nevjerojatne metafore zbilje i mašte.

Teme njegovih crteža bile su djetinje jednostavne, njemu nisu trebali ni koncepti ni scenariji, on nikomu nije slao poruke ni ideološki laskao, nije se dodvoravao pacifizmom ni kriptosubverzijama. Poput kumica na placu sijao je i nudio pregršti predivna cvijeća što je raslo iz običnih olovaka ili flomastera.

U dvadeset devetoj godini izdaje knjigu karikatura Leksikon za nepismene u koju je ukoričio mali dio crtarija. Kažu ljudi da su čistačice još godinama nakon iseljenja po svim katovima »Vjesnika« nalazile i bacale njegove crteže. Samo je malen dio objavio jer niti je bilo toliko tiskovina, niti su tako često izlazile.

Teorija crtanja (ako takvo nešto uopće i postoji kad su medijski radovi ili karikature u pitanju) upamtila ga je tek po Tupku, takozvanom antistripu, što ga je svakodnevno objavljivao sedamdesetih godina u »Večernjaku«. Teoretičari svakako spominju i njegove izvorne plakate i postere, koji su osim izvornoga crteža uvijek nosili i zrnce duhovitosti koja je bila izraz ili inačica Dragićeve bezazlenosti (sjetite se plakata za benignu manifestaciju Rab u Zagrebu… Dragić je nacrtao čitav otok Rab i smjestio ga na moru kojim je napunio tadašnji Trg Republike).

Kad se sada sjetim njegovih crteža javno i medijski objelodanjenih, kao da sam se sjetio same zore vlastita optimizma. Života koji je lijep i bez razloga.

Sva sreća da se tada potrefila animacija, i to u najvećem zamahu, koja je pokupila dio njegove crtačke energije. I iz Zagreb filma godinama su iznosili njegove crteže, a neke od najljepših (kao ovaj u »Vijencu« koji držite u ruci) doslovno sam izvukao i obrisao od smeća u Vlaškoj ulici prigodom neke adaptacije. Tako kod kuće imam i antologijski crtež iz filma Dnevnik, na kojem se New York nagnuo poput pretrpana broda i tone u more.

Filmove je, pak, radio u potpunoj ekstazi. Danima nije izlazio iz sobe živeći samo od piva, a onda bi se poput neobuzdana djeteta kuglao praznim pivskim bocama dok ih sve ne bi porazbijao. Realno vrijeme ništa mu nije značilo. Bilo mu je normalno nazvati nekoga zbog sitnice u dva u noći, ili pred posebne goste i poslužen ručak, na užas supruge, doći samo u gaćama.

Za razliku od drugih karikaturista, koji su, ne znam zašto, poznati kao škrci, Dragić je čašćavao i nepoznate ljude po cesti. Dva desetljeća prije no što će to postati urbanom modom, hodao je u tenisicama i, kao zakleti pješak, znao je često i u Novi Zagreb, gdje je stanovao, ići pješice.

Kad je sudjelovao u televizijskim emisijama, obvezno je risao sudionike i priređivao ad hoc–izložbe.

U Zagreb film dolazi 1960. i prolazi sve crtačke faze nedostojne afirmiranih autora (radio je i kao kopist, kolorist, fazer, glavni crtač, scenograf, pomoćni animator).

Iako, kao što rekoh, nije imao nikakvih scenarističkih ni narativnih ambicija, njegova autorska karijera bila je neizbježna. Upravo stoga što je u njega baš sve izlazilo iz crteža, upravo i u animaciji to će se pokazati dobitnom kombinacijom. Mnogo godina poslije, i teoretičari će shvatiti da je u animaciji važnije kako se crtež oživljava nego o čemu film govori. U tom smislu, Dragićevi filmovi ekstrakt su čiste energije, doslovne alkemije kojom autor oživljava crte.

Možda toj definiciji izmiče samo njegov prvenac Elegija iz 1965. Iako je već bio afirmirani karikaturist, valjalo se ipak dokazati već oblikovanom animacijskom establišmentu, pa Dragić naprosto animira jednu svoju poznatu karikaturu. Riječ je o zatvoreniku koji uzgaja cvijet, ali kad se oslobodi ropstva, zaboravi na jedinoga prijatelja. Zatvorski klišeji bili su česti u autora zagrebačke škole jer su oni nerijetko bili figa u džepu istočnom socijalizmu, dok nikada nitko nije trebao pomisliti da se to odnosi i na naš.

Joško Marušić