Amerikanci u NSK

U američkim filmovima – pogledajte drugi put malo bolje – posve je redovita pojava da se likovi uvaljuju u krevet s obućom. Preko pola grada i desetak birtija, iz taksija i metroa, javnih zahoda i mračnih prolaza, s partyja i iz šetnje sa psom, ravno u spavaću sobu i uredno pripremljene krevete u kompletnom outfitu, s tenisicama/čizmama/cipelama u prvom planu. Takvo brljanje smrdljivaca po krevetima u kojima će uskoro, već u sljedećem kadru, usnuti posve ili napola razodjeveni, ima za cilj potaknuti dvoje: ili je lik toliko cool, američki nonšalantan, nedostižan u svojoj postindustrijskoj fućka-mi-se-za-cijeli-je....-svijet pozi da je upravo stvar divne opuštenosti potegnuti na krevet u oguljenim martensicama, ili je lik pak toliko opterećen životnim problemima koji su ga snašli da nema vremena misliti na kojekakvu glupu posteljinu jer su mu teška psihička/intelektualna/ljubavna stanja toliko komplicirana i neobjašnjiva da pseći drek s njegovih kožnih talijanskih cipelica na satenskom šliferu upravo egzistencijalno ocrtava sav individualni nemir i nemar spram tričavih efemernosti kakve posteljine zapravo i jesu. U američkoj kinematografiji nema razlike između vesterna i mjuzikla, romantične komedije i akcijskog trilera – nitko ne skida cipele, posteljine su prepune otisaka kojekakvih đonova. Sporadično, zavisno od žanra i fabule filma, forenzičarima to otežava ili olakšava posao. Potplat žrtve, svjedoka ili sama ubojice, svejedno, sveprisutni potplati na plahtama nisu nevažni. Dio su filmske poetike.

I kakve sada to ima veze s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom? U toj krasnoj arhitekturi i prevrijednoj ustanovi za hrvatski narod sve je više otisaka, velikih i malih, đonovi su došli na svoje, u stampedu svojih vlasnika osvojili dotad netaknuti teritorij. Napose u dijelu čitaoničkog prostora u kojem se nalaze i tamnoplave garniture za sjedenje, s niskim stolićima, da bi ugođaj bio potpun. Za jedan je dio radnog prostora arhitekt predvidio i drukčiji pristup čitanju, iz klasičnokralješničkog sjedenja za radnim stolovima korisnik knjižnice može prijeći na drukčiju sjedilačku razinu, i zavaljen u naslonjaču osjećati se kao doma... E, to s doma ne štima, ili možda ipak štima?! Sve zavisi kako se korisnici čitaonice, a to su devedeset posto studenti zagrebačkih fakulteta, ponašaju kod vlastite kuće. Drže li noge na stolovima u dnevnoj sobi dok u dvosjedima ili foteljama spremaju ispite, ili to čine samo dok se nakon teška učenja prebace u horizontalu. Sumnjam da to čine s hardverom na nogama. A i zašto bi kad za to postoji čitaonica u NSK. Započelo je toga prijepodneva s ljubavnim žvakama dvoje klinaca. Deset, petnaest minuta, cmrčanje vlažnih cmokova na čvorovima črnoplave smrče. Konačno se raspolutili, i otišli crveni. Nakon dvije nogate djevojke koje su u sebi glasno mrmljale, valjda ponavljale gradivo za ispit s pohabanih šapirografiranih listova, i otisaka njihovih nježnih i nevinih nožurdi na stolićima, do mene je sjeo pristao momak odjeven u donji dio trenirke, džemper i kariranu košulju, crne tenisice na nogama... Nakon iščitana tri retka, češanja po glavi, nekoliko je puta somovski zijevnuo, spustio srolanu tekicu preko glave i – ćorka... Umorilo se dijete od učenja pa se malo opružilo na garniturici. Poslije će na kavicu, pa polako do sobe na Savi... Trenirka se od uspavanih pokreta i horizontale u kojoj se našao Pirandellov humorni protagonist podigla na pola listova, virile su samo crne dlake iznad smeđih sportskih čarapa, onih što pri vrhu imaju i dvije žute trake. U tome spontanom društvancetu iznenada me spopala neka nelagoda... više mi ni moj dio garniture za sjedenje nije bio udoban, tko zna tko je tu sve držao papke i klatio amebama i papučicama iz svojih cipela, bakandži, i šta ti ja znam. I ti moji papiri na stoliću, tko li je sve njega nožnato mrčio. Jučer, a možda još i jutros. Njih deset, dvadeset, stotinu, četiri stotine cipela, cijele falange pomahnitalih đonova... Brzo pokupim stvari sa stolića. Kao i one zbunjene tipove iz egzistencijalističke proze zapljusnuo me niz blesavih i čudnih pitanja. Gdje ja to živim, u kojoj to brdovitoj zemljici, ima li slobode bez nožne odgovornosti, zašto si upucao Arapa na plaži... zbog sunca ili potplata. Doista me ne zanimaju studenti koji se ne znaju ponašati na javnom mjestu, i to još u NSK, gdje za 50 kuna godišnje, koliko košta članarina, pokazuju svoj kućni odgoj. Moja generacija nikada nije stavljala noge na stolove u staroj zgradi na Marulićevu trgu. Stolci su bili odveć tvrdi, sanitarije grozne, rasvjeta nikakva, podovi škripavi, ali se neki red ipak znao. Kako god, u dogledno vrijeme neću sjedati na tamnoplavu garnituru za sjedenje u radnom čitaoničkom prostoru na 3. katu NSK. Imao bih osjećaj da sjedim na nečijoj glavi, vjerojatno praznoj, a da knjige i papire ne odlažem na radni stol, nego na pod u birtiji provincijskoga željezničkog kolodvora.

Dakako, nisu svi studenti, korisnici NSK, isti, pa je svaka sličnost sa stvarnim egzemplarima i događajima namjerna i nimalo filmska. Pazite da vas ne iscipelare.

Ivica Matičević