ŽIVOT SJEĆANJA I KRUGOVI PAMĆENJA

ŽIVOT SJEĆANJA I KRUGOVI PAMĆENJA

Vlatko Pavletić, Prisjećanja o sebi i drugima, Epifanija, Zagreb, 2006.

Pisati o piscu koji je napisao brojne knjige, od kojih su neke imale golema odjeka u našem često nezahvalnom kulturnom kontekstu i još nezahvalnijem društvenom ozračju, uvijek je i izazovno i poticajno. Izazovno, jer nova knjiga nije samo još jedan prilog velikom opusu, nego stoga što to čitanje novoga teksta potiče na njegovo sagledavanje u cjelini i otkriva nove pojedinosti o poznatom piščevu postupku.

Posljednja knjiga Vlatka Pavletića, Prisjećanja o sebi i drugima, ne samo da potvrđuje tezu o izrazito plodnu autoru, koji potpisuje brojne studije i monografske knjige o našim i svjetskim majstorima pisane riječi, nego nas podsjeća i na njegov dragocjeni prinos znanosti i teoriji književnosti i priziva (i u našim prisjećanjima!) brojne osvrte i članke, kritičke prikaze i oglede, objavljivane desetljećima u časopisima, revijama i novinama u kojima je, na premisama znanstvene objektivnosti i analitičke lucidnosti, oštrio pero vrsna i utjecajna kritičara. Podsjetimo i na to da je sa zavidnom intelektualnom i moralnom hrabrošću promicao visoke estetske i profesionalne standarde u ranim šezdesetim godinama prošloga stoljeća u našoj književnosti i kulturi, zauzimajući se za slobodu hrvatskoga književnog jezika, ali i za širenje prostora slobode u umjetničkom stvaralaštvu. Tu je slobodoumnu i slobodoljubivu angažiranost u onom olovnom vremenu komunističke diktature platio gubitkom osobne slobode i višegodišnjom tamnicom. Nije Pavletić promicao u tom burnom razdoblju vlastita intelektualna stajališta i estetska načela, politička i društvena uvjerenja samo pisanom riječju nego i golemom organizacijskom i uredničkom aktivnošću, pokrećući časopise i biblioteke, još i danas nezaobilazne činjenice hrvatske kulture. Upravo je to dragocjeno iskustvo osobito došlo do izražaja u povijesnom razdoblju stvaranja suvremene hrvatske države, u obnašanju odgovornih (i najodgovornijih!) dužnosti u kulturnom i političkom životu i dosljednu provođenju slobodarskih i demokratskih ideala kao najviših humanističkih vrijednosti.

Premda tek letimičan, osvrt na autorov širok intelektualni interes dovoljno govori o brojnim temama koje su prožele njegovo stvaralaštvo, granajući se u iznimno vrijedan opus, čiji rast pratimo od sredine prošloga do naših dana ovoga stoljeća.

Spominjemo brojnost Pavletićevih tema i djelatnosti koje je obavljao, jer su upravo one i opisane na stranicama ove knjige u kojoj se s lakoćom iščitava da mu je i život isprepleten neraskidivim nitima s tim brojnim i raznovrsnim temama. A u tom zamršenom pletivu umjetnosti i politike, slobode i tamnice, u toj težnji za idealom božanskoga u čovjeku, koji ga uzvisuje u pravednosti i plemenitosti, težio je iskonskoj stvaralačkoj slobodi, ispisujući autentično svjedočanstvo o svojim nastojanjima još od prvih, početničkih tekstova do znamenitih eseja i studija. Opisujući davne dane i prva dječačka otkrića, primjerice, prostora što ga je okruživao u obiteljskom stanu, u dvorištu iza zgrade ili onoga dalekoga uz savski nasip, prve susrete s djevojkama, svoju veliku i jedinu ljubav prema supruzi Nedi, bliske prijatelje i suradnike te brojne prizore i događaje iz mladenačkih dana, Pavletić ih prepisuje iz sjećanja. Čini to kako bi ih sačuvao od zaborava, stvarajući napeto štivo nedvojbenih književnih vrijednosti.

»Sjećam se«, riječi su kojima nas uvodi u svoje djetinjstvo i na prve stranice »traganja za izgubljenim vremenom.« I već u tim početnim rečenicama, u živopisnom opisu minulih trenutaka piščeva najranijeg djetinjstva, saznajemo da su ti prvi susreti sa svijetom što ga je okruživao bili u Zagrebu. U njemu ima »dva odijeljena zagrebačka zavičaja; do sedme godine centar, a poslije toga Knežija, kraj oko Horvaćanske, nedaleko Savskoga mosta.« Tako postavlja itekako zanimljivu tezu o zavičaju: »Svatko osim domovine ima svoj zavičaj duboko ukorijenjen u sjećanju i konzerviran osjećanjem. Mi rođeni u velikim gradovima umjesto zavičaja imamo svoju četvrt u kojoj smo proveli djetinjstvo ili čak veći dio života.«

»Sjećam se«, ponovit će u prvom poglavlju više puta, prizivajući zapamćene prizore i slike iz djetinjstva (i provjeravajući čitateljevu koncentraciju!) ne samo kao jasne otiske nepovratnih trenutaka nego i kao perom probuđeni svijet koji tek u tim riječima ponovno počinje živjeti na stranicama prisjećanja.

I u godinama intelektualnog formiranja Pavletić bilježi svoje osjećaje i druženja s bliskim suradnicima i prijateljima, od kojih su pojedini između njih utjecali na mlada pisca, govori o piscima koje je čitao, u kojim se zagrebačkim kavanama njegov naraštaj sastajao, što je to veliki rukomet i po kojim se pravilima igrao...

Pavletićeva prisjećanja govore nam i o načinu života u ratnom i poratnom Zagrebu i autentično su svjedočanstvo o njegovu intelektualnom i duhovnom sazrijevanju. Pišući o brojnim temama, on ih rastvara s istom hrabrošću koja ga je u kasnijim, muževnim godinama, prometnula u jednog od najuglednijih hrvatskih književnih kritičara i teoretičara, koji se zalagao za svoj jezik kao i za stvaralačku i ljudsku slobodu. Ta se hrabrost iščitava u onim škakljivim mjestima intimnoga, često pohranjena duboko u podsvijesti ili pokrivena konvencijama i frazama, skrivajući svoju neposrednu i u biti čistu narav, koju Pavletićevo pero otkriva čitatelju upravo u toj izvornosti i nevinosti kao iskonskim ljudskim vrijednostima, dajući snažan dokumentarni karakter autobiografiji.

Gdjekad duhovito i ne bez ironije (i na svoj račun!), bilježi i vrlo dragocjene opservacije starijih kolega o svojim počecima u književnoj kritici koji su vrlo pohvalno komentirani. Primjerice, Ranko Marinković naglašava da mu tekstovi imaju književnu vrijednost i zato što mladi kritičar »ima tako prkosni frntasti nos!« Našu pozornost osobito privlači slikovito opisana scena nastajanja imena »Krugovi«, zacijelo jednoga od najvažnijih časopisa u novijoj povijesti hrvatske književnosti s njegovim glavnim protagonistima: »Naziv ‘Krugovi’ nismo preuzeli ni od koga, nego je nastao spontano u situaciji kad smo u klubu DKH sjedili okupljeni oko dva okrugla stola. Nekoga je (Slobodana Novaka ili Nikolu Milićevića) to navelo da predloži naziv ‘Krug?, no ja sam odmah reagirao: Ne! Nego — KRUGOVI.« I već u prvom broju kultnoga časopisa Vlatko Pavletić objavljuje ogled Neka bude živost, koji će snagom manifesta promovirati slobodu stvaralaštva, postavši paradigmatskim i, vjerojatno, jednim od najcitiranijih u suvremenoj hrvatskoj esejistici. U toj optičkoj perspektivi, u promicanju prostora slobode u umjetničkom stvaralaštvu, trebamo promatrati i njegovu golemu aktivnost kao urednika mnogih novina, časopisa i biblioteka, napose onih u Matici hrvatskoj. Kroz tu perspektivu valja gledati i njegovo promicanje istoga prostora slobode u društvenom kontekstu, što ga je s istomišljenicima Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcem, Markom Veselicom, Hrvojem Šošićem, Jozom Ivičevićem, Šimom Đodanom i drugima, u pravednu zauzimanju za slobodu hrvatskoga naroda 1971, u nepravednu jugokontekstu, koje je završilo u poznatoj, njihovoj i nacionalnoj tragediji. Međutim, to iskustvo, skupo plaćeno tamnicom, neće promijeniti političko uvjerenje ni Vlatka Pavletića ni njegovih istomišljenika! Naprotiv, upravo će na principima slobode ustrajati i na toj crti trebamo pratiti njegovu političku djelatnost tako decidirano izraženu i u stranačkoj pripadnosti i u obnašanju visokih političkih funkcija.

O motivima i razlozima takva djelovanja Pavletić argumentirano piše iznoseći na svjetlo dana brojne okolnosti i manje poznate činjenice. Strašću znanstvenika i vještim perom književnika, opisuje njihov često vrlo složen splet, koji je utjecao na pojedine političke događaje. Mnogi između njih već sada imaju nedvojbeno povijesno značenje, a njihov kronologijski slijed daje prvorazrednu dokumentarnu vrijednost prisjećanjima za kojima će, kao nezaobilaznom literaturom, posegnuti svatko tko bude istraživao našu noviju političku i književnu povijest. Naime, vrsni je poznavatelj književnih tema i složenih kulturnih i političkih problema zasijecao oštricom skalpela u njihovu esencijalnost kao u temeljne duhovne vrijednosti po kojima je determinirano egzistencijalističko načelo umjetničkog stvaralaštva i čovjekove slobode. Te su se teme pokazale dominantnim u njegovu književnom interesu i presudno su utjecale na političko mu djelovanje. Isprepletale su se s čvrstim humanističkim uvjerenjima izgrađenima na kozmopolitskim zasadama s jasnim estetskim kriterijima u fino tkanje teksta prisjećanja, ispisujući i opisujući i vlastiti život kao političku i, nadasve, književnu temu.

»Ova knjiga pisana je na mahove, kao pravo otvoreno djelo u koje se može uvijek nešto umetnuti ili dodati«, poručuje nam autor. Nije li njezina odlika upravo u toj pisanoj riječi koja se uvijek može dopisati u tisuću i jednoj inačici, šireći se u prostoru sjećanja ne samo kao dnevnički zapis ili bilješka kroničara nego kao stvaralački prostor u kojemu jedino može funkcionirati i živjeti književno djelo?

Milan Bešlić