Unutar poetske kružnice

Unutar poetske kružnice

Zvonimir Mrkonjić, Prijevoji pjesništva 1 i 2, Altagama, Zagreb, 2006.

»Jer riječ poezije govori istinu i kada je sve drugo utajuje«, kaže Zvonimir Mrkonjić u predgovoru knjigama Prijevoji pjesništva 1 i 2, knjigama koje na vrlo poseban način usustavljaju prave vrijednosti hrvatske poezije, pokazujući, objašnjavajući i vrednujući hrvatsku suvremenu pjesničku scenu.

Poseban način, svojevrstan filtrat kritike, eseja, recenzije, u Mrkonjića se rađa redupliciranim fenomenološkim postupkom – kako fenomenološkim kritičkim pristupom, tako i pristupom fenomenu poezije uopće, poetskom koje se temelji na već otprije u ovoga kritičara uspostavljenim iskustvima prostornog, egzistencijalnog i jezičnog, dodajući tome i važan kriterij odnosa pjesme prema zbilji, te njezinu dvosmjernu etičnost: etičkog odnosa prema svijetu, ali i etičnost sama tkiva pjesme, njezinu težnju čistoći izraza. Analogija tom pristupu mogla bi se uspostaviti s francuskom literaturom i kritikom, upravo između načina Bachelarda i Barthesa, premda Mrkonjić, nakon pedeset godina pisanja prilazi tekstu autorskim stilom, uspostavljenim svjetlom iz posve drukčijih teoretskih, ali i književnoteorijskih, dakako i književnogeneracijskih počivališta ili izvorišta.

Jednostavnije, Mrkonjićev je pristup kulturološki pristup znalca kojemu nataložena erudicijska i heuristička podloga omogućuje sinkretizam, pa čak i sublimaciju sociološko-psihološko-poetičkog univerzuma, a u biti razumijevanja svijeta pjesme koji se već prvim čitanjem smješta u okvire transcendencije koju izaziva. To je pristup spojenih posuda: fenomenološkoga dakle s iskustvenim poetikama prostora, bića i jezika, te etičko već u erudiciji i osobnosti punoj svjetla bez obzira na mrko ime, kojemu se pripaja sveprisutno estetičko. Estetičko ovdje vidim sasvim osobnim i intimnim, onim koje otkriva Mrkonjićeva vlastita poezija, jer Mrkonjić je pjesnik, neću reći i pjesnik, jer ta činjenica preuzima vodeće mjesto, bez obzira na to što sada nije riječ o njegovoj poeziji (neposredno). Pjesnik, kritik, dodajmo i antologičar i prevodilac. Izdvojimo od njegovih brojnih prijevoda, kritika i antologija za sada samo prijevod, izbor i pozamašan predgovor Rimbauda, onoga koji je i danas svojevrstan feral poezije uopće.

»Jer riječ poezije govori istinu i kada je sve drugo utajuje«, rečenica je koja je istodobno i kriterij, mjera, smjernica pjesme. Ona autora uvodi u kritičnost, a svi prikazi nisu i pohvale. Ima i pokuda, ali intrigantno je kako to kazuje Mrkonjić: ne izravno, već stišavanjem izvora svoga pisma i početnoga govorenja, koje se razlaže i razvede cijelim tekstom, što je onima koji znaju čitati Mrkonjićev rukopis izravnije i jače od gruba kritiziranja. Često je u svojim malim raspravama Mrkonjić vrlo lucidan i duhovit, načinom na koji to njegova stilska ozbiljnost traži. Prva knjiga govorit će o brojnim pjesnicima – od najstarijih prema mlađima: Nazoru, Tinu, Pfanovoj, Alfireviću, Šopu, Tadiji, Ivaniševiću, Dizdaru, Kaštelanu, Quienu, Ivšiću, Vesni Parun, Pavloviću, Zeljkoviću, Mihaliću, Ricovu, Ladinu, Slamnigu, Vesni Krmpotić, Dragojeviću, Ganzi, Petraku, Machiedu, Arsenu, Ljerki Mifka, Luki Paljetku (čak devet tekstova!), Andriani Škunca, Makoviću, Fiamengu, a uz pjesnike Mrkonjić će govoriti i o knjigama kritike Cvjetka Milanje i Pavla Pavličića.

Knjige zapravo sabiru Mrkonjićeve recenzije o poeziji, objavljivane tijekom dugogodišnjega pisanja u »Novom listu«, a sada je, istoga naziva, kolumnica prenesena u »Vijenac«. Već tu javlja se važno pitanje, budući da je prostor u novinama ograničen: kako reći nešto cjelovito ili zaokruženo o zbirci, o poeziji i poetici pjesnikovoj, pa i samu pjesniku u nešto manje od tri kartice? Mrkonjić, već gore spomenutim kvalitativnim postupcima ide točno u središte fenomena, a to čini lagano, elegantno i obuhvatno, jer je već godinama u poziciji pjesničke pratnje, a većinu pjesnika poznaje od začetaka, od prve zbirke, a poetika im je već početno određena u Mrkonjićevim ranijim knjigama i antologijama. Sam postupak iznalaženja fenomena ipak nije nimalo jednostavan, ali ga Mrkonjić pronalazi već u britkim, lucidnim, izvanrednim uvodima, kada je kadar prikazati u svega nekoliko rečenica povijesnu nit pjesništva, ne samo hrvatskoga nego i kontekstualnog, od petrarkizma do modernizma, nadrealizma i avangarde. Takvim strukturnim okvirom odjednom u pisanju sve počinje ploviti, kao bujica rijeke nižu se rečenice potkivane brižno odabranim pjesmama iz zbirke. Ali bit pogađanja samog tog usredištenja je i u tome da izazove pažnju, da nas zainteresira, pa će se dogoditi da su često same kritike bolje od pjesama o kojima je riječ, da smo uvučeni u štivo i da nakon tog čitanja brzo tražimo knjigu o kojoj je pisao Mrkonjić, zaintrigirani netom uspostavljenom poetikom.

Tako primjerice Mrkonjić iznosi svoje fenomenološko viđenje o Slavku Mihaliću, s kojim smo se nedavno oprostili, govoreći o poetici sa središnjim tematom bijega, oslobođenja ili pak odmeđenja, imenujući sintagmom zapravo najvažniju semantičku pjesničku figuru Mihalićeve poezije: prijeskoci smisla. I sam pjesnik, Mrkonjić je s riječima pažljiv, kao da su od stakla i svakoga se trena mogu ne samo razbiti nego okrhnuti, oštetiti, povrijediti. U toj svojoj pedantnosti, strpljivosti, ali i plahosti pristupa, veliku pozornost posvećuje naslovima, opet otkrivajući neki bitni smisao poetike autora. U spomenutoga Mihalića naslov je kritike Kućenje pjesme; u Slamniga – Rasprodaja i vatromet duha; u Pfanove – Ljubiti ljubav, Vesne Krmpotić – Igra sunca i vrhunca, pa jedna lucidna igra s poezijom Dragutina Tadijanovića – Tako je govorio Tadija, ili u Dragojevića – Protuludilo (!).

Druga knjiga nastavlja s generacijski mlađim pjesnicima, a posebno izdvajam pjesnike, odnosno prikaze s naslovima: Jozefinu Dautbegović – Uvježbavanje prizora poraza ili Sotona u računalu; Gordanu Benić – Pobuna protiv stvarnog, Anku Žagar – Poetka fotosinteze; Dražena Katunarića – Gonetanje svetog. Tumačeći Katunarićevu poetiku, Mrkonjić je uspio samu bit pjesme stopiti s bićem tvorca, tako da prepoznajemo ne samo fenomen te poezije u cjelini nego i odlike tvorca, bića, duha, upotpunjene usputnim nabačajem Katunarićeva stiha-rečenice: »Za postolje su spremni mnogi, ali daj budi dorastao podnožju nekog brda koje će se pomicati a da nitko i ne primijeti.«

Osobno mi je najdraži prikaz zbirke Zabranjeni grad Hrvoja Pejakovića, pjesnika koji je, kaže Mrkonjić, »glavne sugovornike imao u Borgesu i Dragojeviću. Borges bi se mogao nazvati središnjim labirintom ili, modernije, središnjim računalom suvremenog svijeta, ne samo po tome što u njemu je sve povezano, sačinjeno od nebrojenih niti što se raspliću i ispliću i gdje svaki od nas tek je sjenka koju netko drugi sanja, nego nadasve zato što on povezuje zbiljska bića s bićima iz fikcije oba vremenska pravca, u svim mogućim kombinacijama.« Često se u Mrkonjićevim kritikama osjeća, posebno ako ga čitamo nakon čitanja same zbirke o kojoj piše, da nas odjednom sama pjesma počinje čitati. Dakle, ne čitamo mi pjesmu, ona čita nas, postaje nam intimna, odveć bliska, nama posvećena.

Posebnom pozornošću Mrkonjić otkriva nove, mlađe i mlade pjesnike, one koji donose i otvaraju sasvim nove smjernice hrvatskoj poeziji. Od brojnih izdvajam tekstove o Ivici Prtenjači, Sibili Petlevski, Miroslavu Kirinu, Božici Zoko, Dragi Glamuzini, Tomici Bajsiću, Lani Derkač, Tatjani Gromača, Dorti Jagić i Ani Brnardić.

Uz Mrkonjićeve knjige svima postaje jasno da se poezijom danas više ne može baviti neznanstveno, jer je i pjesnik znanstvenik. Važnost jezika na koju Mrkonjić upućuje ponekad traži i jače lingvističke sklopove. Mrkonjić unutar poetske kružnice slaže esejističko pismo koje zapravo iz poetskoga kruga ne izlazi. Na jednom od brojnih mjesta njegove kritičko-esejističke, pjesmoprozne misli, možda najbolje (najtočnije) sam pojašnjava svoj autorski stil, onu sižejnu liniju vlastita pisma:

»Između stvari i pojava uspostavlja se neka nova stamena uzročnost, trijeznost, ulančanost uzroka i posljedica koja priziva neku strogu, demijuršku maštu koja je sposobna ustrojiti svijet iz elemenata kozmosa zatečenog u stanju kaotične pjesničke slobode.«

Prijevoji pjesništva naslovom su točno pogodili prijevoje pisanja Zvonimira Mrkonjića, danas najautoritativnijeg kritičara Pjesnika u hrvatskoj suvremenoj književnosti. A zapravo i vrlo rijetka koji zna da je poezija jezik unutar jezika, a time još moćnija da govori o zbilji u kojoj smo često zatečeni i nespremni razaznati istinu, ali sada ne zaboravljamo fugu kojom je ovaj tekst i započeo, da »riječ poezije govori istinu i kada je sve drugo utajuje.«

Tea Benčić Rimay