Svi konci u rukama

Svi konci u rukama

Darko Lukić, Produkcija i marketing scenskih umjetnosti, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2006.

Brand manager, art director, copy writer... u poplavi novih zanimanja — gdje su nerijetko novi samo njihovi nazivi, na neki se način našlo i ono producentsko, koje se sve više spominje, iako bi malo ljudi doista znalo točno objasniti tko je producent i koja je njegova uloga u umjetnosti, u ovome slučaju kazališnoj, te što sve ulazi u područje njegova zanimanja. Četrdeseto izdanje ITI-eve biblioteke Mansioni — knjiga Darka Lukića, nastavnika Odsjeka produkcije zagrebačke ADU i kazališnog čovjeka, prvi je cjelovit odgovor na to pitanje u nas, i već po tome važan događaj u našoj kazališnoj sredini.

Produkcija, dakako, nije proizvod suvremenoga doba, jer jasno je da nijedna predstava nije mogla nastati bez kakve-takve organizacije, ali dok određenim stvarima ne damo ime, one kao da ne postoje, pa je tako i producenata bilo oduvijek — samo što ih nismo tako nazivali. Ipak, s promjenama društvenih zbivanja i to je zanimanje doživljavalo transformacije, stoga se uz imenovanje javila i potreba jasna definiranja uloge producenta, a osobito je izražena u zemljama poput naše, koja se tek susreće s idejom kazališnoga tržišta, pritom se nalazeći u vrlo nezahvalnu međuprostoru između starih loših navika i nedovoljno ili krivo iskorištenih novih prilika.

U vrijeme kada s jedne strane kazališna proizvodnja postaje sve složenija, dok je s druge kazalište već odavno poziciju u središtu društvenih zbivanja prepustilo medijima, vrsna produkcija i marketinški pristup koji će mu pomoći da zadrži publiku postaju uvjetima opstanka. Pridodamo li tomu i negativne strane tranzicije, koje su u nas još izraženije od onih pozitivnih, dobivamo prilično kaotičnu situaciju — a upravo je ona polazište od koje u pisanju knjige kreće autor. Naime, stranih izdanja o kazališnoj produkciji ima napretek, teorija još više, no malo ih se dokraja može primijeniti na specifičnost domaće situacije. Svjestan da bi puko preslikavanje stranih modela rezultiralo prilično nekorisnim izdanjem, Lukić piše knjigu s nakanom pronalaženja potrebne ravnoteže između postojećih teorija i domaće prakse, koristeći se modelima koji se pokazuju relevantnima za nas, uz to ukazujući na posebnosti kazališne prakse u tranzicijskim zemljama.

Pristup složenosti producentova posla — ne stavljajući ga na pijedestal, ali s jasno izraženom sviješću kako je riječ o jedinoj osobi koja u procesu nastanka kazališne predstave drži sve konce u rukama pritom snoseći i veću odgovornost od ostalih — sadržajno je podijeljen u tri segmenta. Dok je zadaća prvoga dijela knjige približavanje pojma kazališne produkcije čitatelju upoznavanjem s njezinim osnovnim elementima kao što su planiranje projekta, ustroj kazališta i organizacija djelatnosti, financiranje ili poslovna filozofija, druga dva dijela slijede producentsku praksu i na neki su način prikaz tijeka producentova rada na projektu. Tako se najprije detaljno po koracima razlažu faze pretprodukcije, produkcije i postprodukcije, koje su prikazane u različitim segmentima — od pitanja poput sastavljanja ugovora do, primjerice, razmatranja odnosa s ljudima koji sudjeluju u projektu. Pitanja marketinga, kao posljednje faze koja nastaje tek nakon premijere i odluke o daljem životu određene predstave, obrađena su u trećem dijelu knjige, u kojem se opća marketinška načela prilagođavaju posebnostima kazališnoga proizvoda, odnosno kazališnoga posla u cjelini. Pokušavajući pomiriti agresivnost marketinškog pristupa i u nas prisutan psihološki otpor umjetnika spram pojma tržišta, Lukić naglašava važnost ravnoteže u uspostavi veze tih dvaju svjetova, priklanjajući se u tumačenju pristupu nazvanu marketing odnosa, koji se pokazuje primjenjivim na kazališnu djelatnost te tumači razne načine provedbe, od klasičnih do alternativnih (tzv. guerilla) oblika marketiranja.

Kazališni proizvod ponajprije je rezultat rada s ljudskim resursima, pa se u dijelu o marketingu možda najviše ističe povezanost producentskoga posla sa spoznajama iz područja psihologije. Ideja o nužnosti primjene tih znanja jedna je od provodnih u knjizi, i autor, svjestan kako je kazališna djelatnost osobito osjetljivo područje kada je riječ o ljudima, ne zaboravlja višekratno upozoriti da su za uspješnost producentskoga posla osim teorijske potkovanosti nužne i druge vještine i sposobnosti, poput dobre procjene ljudi s kojima se kani surađivati te kvalitetna uvida u sve posebnosti konkretne sredine u kojoj se djeluje. Pritom i sam, govoreći iz vlastita iskustva, ispravno otkriva potencijalne kritične točke, pripremajući budućega producenta na manje predvidljiv dio njegova posla, o kojem prilično ovisi uspješnost cijeloga projekta. Na neki način, Lukićeva knjiga nerijetko kreće ispočetka, pojašnjujući nam stvari koje se »same po sebi razumiju«, no upravo, kako i sam ističe, takve samorazumljivosti najčešći su izvori problema. Primjerice, upute kako napisati životopis, bonton vezan uz premijeru ili isticanje nužnosti održavanja producentove psihofizičke kondicije činit će se tek naizgled banalnima, no svjedočit će o promišljenosti knjige do sitnica, kao i svijesti autora o nedostacima i slabostima u domaćoj kazališnoj sredini. Upravo će tim savjetima knjiga biti najkorisnija potencijalnim — nazovimo ih prije korisnicima nego čitateljima — jer ona je ponajprije priručnik za čestu uporabu, a u tu se svrhu u njoj nalazi i poseban dodatak s primjerima različitih vrsti dokumenata koji se rabe u kazališnoj djelatnosti.

U pomalo shizofrenoj situaciji domaće kazališne prakse, u kojoj s jedne strane opstoji, kako ga Lukić naziva, romantični mit o nespojivosti pojmova umjetnosti i tržišta, dok smo s druge svjedoci toga da eminentni umjetnici istodobno taj mit ruše nastupajući u jeftinim produkcijama i pritom iznenada nakratko zaboravljaju na svoj umjetnički habitus, dolazi vrijeme kada treba prihvatiti istinu da tržište i umjetnost nisu oprečni pojmovi — ali reći i to da stvari mnogo lakše sjedaju kada su odnosi unutar kazališnoga tržišta sređeni. Jasno, za njihovo uspostavljanje nije dovoljna jedna knjiga, nego promjena cijele kulturne politike, no jedan je od preduvjeta i kvalificirano i stručno neumjetničko osoblje, stoga je ovakvo izdanje višestruko vrijedno. Kako smo na njega prilično dugo čekali, ostaje samo izraziti nadu da je ono tek početak niza naslova koji će vrsnoćom stvoriti konkurentnost ovom pionirskom proizvodu kojemu zbog sadašnjeg raritetnog položaja još ne treba — dobar marketing.

Ljubica Anđelković