Strategije razvoja i slobodan izbor

Strategije razvoja i slobodan izbor

Za Hrvatsku je nenadoknadiv luksuz da bilo koja mlada osoba koja ima potencijala za visoko obrazovanje ostane bez njega zbog financijskih razloga. O tome se mora voditi računa pri javnim raspravama o kreiranju budućega sustava školarina, kreditiranja i stipendiranja studenata

Tema ovoga članka strukturne su promjene u sustavu visokog obrazovanja u tranzicijskom razdoblju i posljedice na tržištu rada, pri čemu se zbog ograničenosti teme na strukturni aspekt neće ulaziti u analizu učinaka reforme Bolonjskoga procesa. Naime, poznato je da konkurentnost nacionalnoga gospodarstva znatnim dijelom ovisi o ljudima i društvenom kapitalu, kao i to da u ekonomiji zasnovanoj na znanju ključnu ulogu ima kakvoća visokog obrazovanja. Ali, iako je u Hrvatskoj u proteklih petnaest godina ukupan broj studenata porastao za 82 posto, kretanje upisnih kvota tek je u manjoj mjeri pratilo trendove zapošljivosti i potražnje na tržištu rada. Naime, rast od 82 posto odnosi se izrazito na društvene znanosti (gdje iznosi izrazito visokih 143 posto), visoka učilišta i na studente koji sami (su)financiraju svoj studij. S druge strane, za oko 10 posto smanjio se broj studenata čiji je studij u cijelosti javno financiran. Infrastruktura nije primjereno pratila rast povećanjem prostornih kapaciteta i broja zaposlenih stručnjaka, a udjel privatnih školarina u ukupnim izdacima za visoko obrazovanje početkom tisućljeća prešao je 20 posto. Tako je hrvatski model potpuno javno financirana visokog obrazovanja postao mješoviti model financiranja. Povećavanje broja upisanih studenata u visoko obrazovanje nema alternative, jer unatoč opisanoj ekspanziji Hrvatska intenzitetom te ekspanzije zaostaje za većinom tranzicijskih zemalja članica Europske Unije.

Izrazito iznadprosječan porast dogodio se kad je riječ o broju upisanih studenata koji sufinanciraju svoj studij, i to za oko 800 posto od ak. god. 1990/91. do ak. god. 2004/05, a za oko 600 posto izvanrednih studenata koji sami plaćaju studij. Taj je porast najizrazitiji na fakultetima društvenih znanosti, gdje su fiksni troškovi po otvaranju dodatnoga studijskog mjesta niži nego u slučaju prirodnih znanosti. Stoga je ta čisto ekonomska logika (uz nepostojanje ozbiljnijega koordinacijskog mehanizma i praćenja posljedica upisne politike na tržištu rada) znatnim dijelom objašnjenje za ovakvu ekspanziju sustava visokog obrazovanja.

Nadalje, iako je udio osoba sa završenim visokim obrazovanjem u ukupnom broju nezaposlenih znatno niži od udjela nezaposlenih sa završenim nižim stupnjevima obrazovanja, ipak postoje znatne razlike između pojedinih profila visoko obrazovanih zanimanja. Podaci HZZ–a o stopama zapošljavanja u razdoblju od 2000. do 2004. jasno pokazuju da za određene profile – opet pretežito društvenih usmjerenja – postoje poteškoće u zapošljavanju, dok su zanimanja s najvećim mogućnostima zaposlenja pretežito tehničkog i prirodnog usmjerenja.

Racionalna bi upisna politika na temelju tih podataka reagirala povećavanjem upisnih kvota za zanimanja s visokim stopama zapošljavanja, dok bi za zanimanja s niskim stopama zapošljavanja upisne kvote zadržala barem na istoj razini. U Hrvatskoj se to ne događa. Zašto upisne kvote ne reagiraju primjerenije na potrebe tržišta rada? Dio odgovora može se nazrijeti iz postupka donošenja upisnih kvota te politike javnoga financiranja studija. Naime, pojedine ustanove koje predlažu kvote posluju racionalno te nastoje maksimizirati broj upisanih studenata u skladu sa svojim kapacitetima i tako poslovati što uspješnije. U studijima pri pojedinim područjima znanosti to je redovito lakše, a u nekima teže ostvariti, jer pri donošenju odluke o kvotama postoje i dodatna ograničenja u obliku nemogućnosti organizacije izvanrednih studija, ograničenosti prostornih i tehnoloških kapaciteta, nedostatka kadrova, a konačno i trenutne potražnje za taj studij.

Od pojedinih fakulteta nije realno očekivati da će spontano i adekvatno oblikovati politiku kvota, dok je uloga sveučilišta u tome do sada bila minimalna. Zakonski predviđeno jačanje i integracija sveučilišta – kada se stvarno dogodi – trebali bi pridonijeti unapređenju dijaloga institucionalnih aktera sa svrhom stvaranja sustavnije i uravnoteženije razvojne politike. U tom smislu očekuje se da će ta nova razvojna politika integriranoga sveučilišta više uvažavati zahtjeve koji dolaze iz gospodarstva i s tržišta rada. Bitno je naglasiti da će stvarna integracija sveučilišta pridonijeti tomu da interpretacija načela sveučilišne autonomije dobije novo sadržajno poboljšanje. Naime, to se načelo ponekad tumačilo odveć ekstenzivno – u smislu autonomije sveučilišnih sastavnica, fakulteta, koji su takvo tumačenje primjenjivali da bi maksimizirali svoje pozicije, ali ponekad bez dovoljno svijesti o odgovornosti prema široj društvenoj okolini.

Nalazimo se u razdoblju kada je zbog demografskih ograničenja nakon desetljetne ekspanzije dosegnuta gornja granica u broju osoba koje upisuju studij; svaki dalji porast bit će povezan sa stanjem sustava srednjeg obrazovanja. Zato je potrebno usporedno raditi i na reformi sustava srednjoškolskog obrazovanja i njegovoj vertikalnoj protočnosti prema višim razinama obrazovanja. Mehanizam javno financiranih kvota do sada je više odražavao status quo nego što je bio pokretač određenih strukturnih promjena. To je rezultiralo time da su pojedine ustanove širile kvote studenata koji sami plaćaju studij do (pa i preko) granica vlastitih kapaciteta. Posljedica toga znatno je reduciranje prakse besplatnoga visokog obrazovanja. Tako je u 2005. godini 56,7 posto studenata plaćalo neku vrstu školarine i time pokrivalo oko 20 posto troškova visokog obrazovanja. To povećava izravne troškove studiranja, ali i sužava obrazovne opcije manje imućnih mladih ljudi. Za Hrvatsku je nenadoknadiv luksuz da bilo koja mlada osoba koja ima potencijala za visoko obrazovanje ostane bez njega zbog financijskih razloga. O tome se mora voditi računa pri javnim raspravama o kreiranju budućega sustava školarina, kreditiranja i stipendiranja studenata. Osim kriterija uspješnosti mora se respektirati i kriterij socijalnoga statusa. K tomu, pri određivanju broja javno financiranih studenata po pojedinim usmjerenjima odnosno njihovih upisnih kvota potrebno je više uvažavati smjernice ukupne strategije razvoja i projekcije razvoja gospodarskih sektora zemlje. No, pritom se mora uvažavati i poštivati pravo pojedinca na slobodan izbor programa i usmjerenja visokog obrazovanja.

Zdenko Babić

Zdenko Babić (1975) asistent je na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Diplomirao je i magistrirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem priprema i doktorsku disertaciju. U dosadašnjem istraživačkom radu bavio se tržištem rada, politikom zapošljavanja, ekonomikom obrazovanja te pitanjima složena odnosa socijalne pravednosti i tržišne efikasnosti.